_


27.06.2017.

ŠF Respekt - jedinstvena, srcem za timsku igru

Svako dijete jeste pobjednik!

Pripremila: Aldijana Selimbegović

Imati volju da ostvarite svoju misiju nije nemoguće, ma koliko se to danas ovdje činilo nestvarnim. Imati volju, te istom ostvarivati rezultate, kako sportske tako i one ljudske, itekako ukazuje na činjenicu da sposbnost može da djeluje.
Kada je prije tri godine Emir Hujdur došao na ideju da formira Školu fudbala Respekt, besplatnu za sve članove, a koju će činiti djeca sa poteškoćama u razvoju, djeca bez roditeljskog staranja, Romi, djevojčice i svi ostali, mnogi su se zapitali, da li je to uopće izvodljivo na našim prostorima, a posebno kada se uzme u obzir ova nezaobilazna finansijska stavka – totalno besplatna. Ubrzo će se ispostaviti da je ovo jedinstvena škola u svijetu, koja na jednom mjestu okuplja djecu svih uzrasnih kategorija bez ijednog vida diskriminacije. Treninzi su se prvo odvijali u školi "Vladimir Nazor", da bi ubrzo preselili na dva terena, balona kod Penija u Nedžarićima. Uz pomoć dobrih ljudi širom svijeta, ali i uz veliku upornost Emira Hujdura i njegovih saradnika/trenera Šerifa Hrustempašića, Alena Alića, Mehe Zeće i nekadašnje košarkašice Merhunise Tihić - Omerović, "Respekt" je iz dana u dan postajao sve respektabilniji, kao i što mu je i sam naziv dao bh. sportski novinar Muhamed Bikić. Ubrzo su stigli pozivi za učešće na brojnim turnirima, utakmice su se redale, što u revijalnom, što u takmičarskom dijelu, zatim organizovan je Internacionalni Kamp u Prači, na kojem su učestvovala djeca iz oba entiteta, da bi u saradnji sa Olimpijskim komitetom BiH na Zetri organizovana spektakularna manifestacija "Fudbal za sve". Posljednja aktivnost "Respekta" zabilježena je u Beču na "Veinna Calling Cupu".

  

Ovoj jedinstvenoj školi je dalo prvo internacionalno iskustvo, a pobjeda u posljednjem susretu nad domaćom ekipom SR Fach Donaufeld, nakon bolje izvođenih penala, ostat će zlatnim slovima upisana u historiji ove jedinstvena škole fudbala. I poraz je na ovom međunarodnom turniru bio neminovan, posebno u duelima sa mnogo jačim i starijim protivnicima, a ekipu "Respekta" su činile uglavnom djevojčice. Organizator je na kraju turnira "Respeku" dodijelio pehar za fair play, a pehar je dobila i najmlađa učesnica, nezaustavljiva Lara, te loptu neprijelazni Vehbija. Respektovci su tog junskog vikenda u austrijskoj prijestolnici pobrali sve simpatije prisutnih. Svi učesnici su željeli za uspomenu da se uslikaju sa Respektovcima, jer su prvi put vidjeli na jednom mjestu zajedno u timu, u jednom dresu gdje kuca jedno srce, srce za timsku igru i čiji je prvenstveni cilj prihvatanje različitosti i fudbal za sve, u jedinstvenoj školi gdje je svako dijete pobjednik. Upravo tako Respektovci su se vratili iz Beča kao pobjednici sa peharima, loptama, osmijesima ...

  
  

Riječ Emira Hujdura:

- Škola fudbala "Respekt" je od 16. do 18. juna zabilježila svoj prvi nastup van granica BiH (Vienna Calling Cup) u Beču. Na ovom međunarodnom turniru učestvovale su i ekipe iz Austrije, Srbije, Crne Gore ... Imajući u vidu da su našu ekipu činile djevojčice, djeca sa poteškoćama u razvoju, djeca bez roditeljskog staranja, Romi, te tipična djeca osvojili smo simpatije svih prisutnih, takmičara i gledalaca koji nisu mogli vjerovati u kakvom sastavu je nastupila Škola fudbala Respekt. Naša misija prihvatanja različitosti dobila je na snazi pobjedom u susretu sa SR Fach Donaufeld, nakon neriješenog rezultata u regularnom dijelu utakmice (2:2), bili smo bolji u izvođenju penala, uz napomenu da su sve djevojčice iz naše ekipe bile sigurni realizatori. Predstavili smo Bosnu i Hercegovinu na najbolji mogući način. Iskreno se nadam da će konačno državne institucije shvatiti značaj naših aktivnosti. Pokazali smo da djeca sa poteškoćama u razvoju doživljavaju fudbal i sportske aktivnosti isto tako sa puno entuzijazma kao i njihovi vršnjaci koji idu u redovne škole. Na taj način Škola fudbala Respekt besplatno i direktno pruža podršku inkluzivnom obrazovanju. Bez inkluzije u vanškolskim aktivnostima nema inkluzije ni u obrazovnim ustanovama. 
Također, utakmicu protiv FK Željezničar odigrali smo 20. juna (starija grupa) čime smo nastavili jednu uspješnu saradnju. Za svaku pohvalu je organizacija utakmice i gostoprimstvo direktora omladinskog pogona FK Željezničar, Sejfudina Tice, te trenera i tehničkog osoblja. I kao uvijek do sada, idemo dalje uz osmijeh.

  
  

Još jednom je važno ponoviti, postoje priče koje zaslužuju mnogo više pažnje od mnogih tragikomedija (u ovim slučajevima nisu književni žanr) koje nam serviraju. Postoje priče kojima se mora poklanjati više pažnje, jer iz takvih priča svi možemo i moramo naučiti mnogo više. Postoje priče koje nam pričaju djeca, zajedno sa odraslima, koji su im pružili ruku prijateljstva. Srcem za timsku igru! S toga od nas, još jednom, RESPEKT za RESPEKT!

23.06.2017.

Budemo jednostvano svoji, jer ugađamo sebi, a ne drugima

Budimo svoji i uživajmo na svoj način

 Piše: Milena Marinković


 U životu treba živeti za trenutke i uživati u njima. Proživeti svaki minut, sekund i dan. Uživati u dodiru vetra i mirisu sveže pokošene trave. Radovati se kiši koja nam umiva lice, radovati se suncu koje nas štipa za obraze i ostavlja svoj trag na našoj koži. Tragovi, to su uspomene od kojih nikad ne odlazimo, koje nosimo sa sobom i zato se trudimo da to budu tragovi sreće i ljubavi. Neka nam uvek osmeh sija na usnama, neka nam dani budu ispunjeni najlepšim trenucima, voljenim osobama i svim onim što nas čini srećnim. Takvih stvari je puno ako ih samo znamo na vreme prepoznati. Materijalno je prolazno, zato se ja radujem zrnu peska koje mi golica stopala i kapljicama vode koje me jure kroz grad. To su trenuci koji se dešavaju slučajno, spontano, ali možemo naučiti da uživamo u njima. Isto kao što slučajno upoznamo voljenu osobu jer ko ljubav može planirati?! Ako se planira onda nije ljubav. Zato ne planirajmo, pustimo da se stvari odvijaju same od sebe i bićemo srećniji.
Izdvojimo vremena za sebe. Popijmo danas svoju omiljenu kafu sami sa sobom negde vani, na balkonu i slušajmo cvrkut ptica. Opustimo čula, uživajmo. Prelistajmo časopis sa osmehom. Smejem se modi koja nam se nameće i koju drugi forsiraju. Obucimo udobne hlače, običnu belu majicu, stavimo svoje omiljene naočare i krenimo ulicom kao da šetamo po pisti, visoko uzdignute glave, puni samopouzdanja, ponosa i stila, jer može nam se, ugađamo sebi, a ne drugima.

  

Nikad se ne treba osvrtati na priče drugih ljudi jer oni su tamo gde i pripadaju, iza naših leđa, a mi se ne okrećemo tek tako, zar ne?!
Ne treba da nas dotiče sve ono što kače za nas i što nam ne pripada jer to rade samo oni ljudi koji nemaju svoj život pa vode brigu o našem jer im je zanimljiviji, a to znači da smo važni i uspešni, dakle korak ispred drugih. Gledajmo omiljenu seriju satima, jedimo brdo grickalica jer to možemo ponekad dopustiti sebi. Napravimo omiljenu kupku i pustimo muziku, neka nam ispuni i čula i dušu jer život treba živeti punim plućima i udisati sve njegove mirise. Izađimo u grad i dopustimo da naše oči sijaju, da budemo zadovoljni našim izgledom, kosom koja nije baš savršena. Kada zavolimo sebe, ovako nesavršene kakvi i jesmo tek onda će i drugi da nas vole i zavoleće svaku našu nesavršenost i ludost, pripisivati to našim vrlinama, jer savršenih nema iako se svi trude i teže ka savršenstvu. Ne dopustimo nikad biti kopija, pa čak ni dobra kopija jer original, ma kakav da je, bolji je od svake kopije i glume onoga što nismo. Budimo svoji i uživajmo na svoj način. Neka nam ovo leto bude jedno od boljih i lepših, na nama je da ga takvim učinimo i obojimo šarenim bojama ljubavi i sreće, jer mi to možemo.

18.06.2017.

"Čarobnjak iz Oza" – ono najljepše, snaga prijateljstva

"... mitovi i bajke oduvijek su pratitelji djetinjstva, jer svaki zdravi mladac ima potpunu i instinktivnu ljubav prema pričama koje su fantastične, čudesne i očito nestvarne."

Pripremila: Aldijana Selimbegović


Postoji mjesto gdje stotinama godina stare ideje ožive u duhu modernog vremena, prilagođene načinom shvatanja, gdje i nove ideje imaju priliku da se rode pred publikom koja tom mjestu može da pruži budućnost. Bogatstvom, koje treba da uđe u svaku poru života. Čarobna vrata mogu da se otvore ...

Narda: Pozorište je mjesto zabave i zaborava, suza i smijeha. Magični prostor u kome vladaju vile i duhovi, princeze i carevi. Zavirite u naš svijet i prepustite nam se sa punim povjerenjem. Mi imamo magiju da vas odvedemo u prostore vaše imaginacije gdje još niste kročili, u mjesta u vašoj duši za koja niste znali da postoje. Na sat/dva budite dio naše bajke i proživite je zajedno sa nama.

Zahvaljujući svijetu kulture dijelimo zajedničko ponašanje, način razmišljanja, učimo je, jer je prilagodljiva i ono najvažnije što moramo prihvatiti da nam je neophodna. Neophodna, jer ima svoju snagu, svoju stvarnost, svoje snove, inteligenciju, emocije, hrabrost i svoje talente. Talente koji u našem, nažalost, poprilično sivom svijetu, proizvode dozu čarolije koja ipak boji vrijednosti. Čuvajući srce, jer srcem volimo, stvarajući sreću, a sreća je najbolji osjećaj na svijetu.
Dozu jedne takve čarolije, plemenite, poklonilo nam je Pozorište mladih Sarajevo predstavom "Čarobnjak iz Oza" (L. Frank Baum), čiji je redatelj Adis Bakrač, dramatizaciju i adaptaciju potpisuju Segor Hadžagić i Adis Bakrač. Kostime je osmislila Amna Kunovac Zekić, scenografiju potpisuje Darko Miličević, dok su autori muzike Hamdija Salihbegović i Nedžad Merdžanović. Dramaturg i autor songova je Segor Hadžagić, a koreografiju i scenski pokret potpisuje Belma Čečo Bakrač. Ilustracije je radio Dejan Slavuljica, 2D animaciju Adnan Šahbaz, dok je 3D animaciju uradio Alen Ajanović. Video relazaciju potpisuje kompanija Pal-e AV systems.

  

Predstava u kojoj se prvi put koristi i tehnologija 3D mappinga i virtuelne scenografije kako bi sa mlađim generacijama ostvarili komunikaciju putem medija koji su im bliži. Ovaj projekat računa na osvježenje repertoara Pozorišta mladih Sarajevo i svojevrsni povratak klasicima koji povezuju stare i nove generacije i tako populariziraju teatar i stvaraju novu publiku koja nije samo ciljano mlađa ili starija.

Glumačku ekipu ovog čarobnog putovanja čine: Elma Juković, Mirza Dervišević, Rijad Gvozden, Edin Avdagić, Edhem Husić, Aida Bukva, Alma Merunka, Damir Kustura, Seada Ahmetašević, Mirza Tanović, Elma Ahmetović, Narda Nikšić, Andrea Aković i Aldin Tucić.

  

Predstava nastaje iz potrebe da se u današnjem hipertehnološkom, digitalnom dobu ispričaju nove bajke, fantastične i avanturističke priče, prilagođene djeci i odraslim. U ovoj verziji Oz je čudesna zemlja ispunjena prelijepim, ali i strašnim predjelima iz koje glavna junakinja Dorothy pokušava naći put nazad u Kanzas, kod tetka Henryja i tetke Anne. Prirodna katastrofa - tornado, odvest će djevojčicu iz doma i zavičaja u čudesnu virtuelnu zemlju u kojoj vladaju mitska bića poput zlih i dobrih vještica i čarobnjaka Oza. Na tom putovanju susreće smiješna i simpatična bića koja trebaju Mozak (Strašilo), Srce (Limeni) i Hrabrost (Lav). U simboličnom smislu oni predstavljaju tri osobine koje grade humanost: pamet, osjećajnost i odvažnost. Osobine koje je važno sačuvati, jer donose sreću. Doprinose istinama iskrama čarolije prenoseći iskustvo kako bismo se snašli i prilagodili određenim situacijama. Iskrama koje su osjećajne, odvažne i prijateljske naravi. Na taj način učimo uživati u malim, ali itekako značajnim sitnicama koje nam život, ipak pruža. Kreativnost maštanja ove čarolije orijentirana je na sadašnjost trenutka naše prisutnosti i ukoliko iz tog trenutka izvučemo ono najbolje što nam se nudi, staze budućnosti imat će dovoljne količine nade. Nada da će kultura živjeti, jer se kultura ovdje bori. Takvoj borbi neophodna je publika udruženih snaga, onih iskusnih i onih koji će to tek postati. Tako ćemo zadržati radost, te barem na trenutak izostaviti tugu.

"Jednog dana poletjećemo na zvijezdu i probuditi se tamo negdje gdje oblaka nema, a nevolje nestaju kao zvijezde padalice. Možda iznad vrhova dimnjaka će nas naći, kao svirače na krovovima, kao nebeske putnike. Negdje tamo, daleko od svih problema, negdje u šarenilu zvijezda, u mliječnom putu o kojem smo čitali Toto, negdje možda i dalje, ako ima dalje, gdje sve su samo snovi..."


Sve ono čemu se divimo možemo pronaći u sebi, svakodnevno možemo činiti čuda, misliti na druge, stvarati zajedništvo, da bismo pronašli istinski smisao života, upornošću koja je jaka poput aplauza kada nagradimo one koji su dali sve od sebe da naše vrijeme provedeno u pozorištu bude to što jeste. Praznik za dušu, koji dijelimo. Tada znamo da volimo srcem, jer voljeti bez srca zaista je prazno.
Kultura ruši granice, održava živom želju da sanjamo, da vjerujemo. Potrebna nam je da stvara misli i osjećaje koji igraju uloge u našim životima - slobodnom igrom stvaralačkih snaga. Ulogama koje obuhvataju život, istražuju sve one bitne elemente koji se kriju iza pojava u djelima prošlosti koja žive i koja se i danas pojavljuju u novom ruhu.
Ponovit ćemo da umjetnost kao ogledalo individualnosti zahtijeva shvatanje pojma relativiteta i privlači one koji su sposobni pristupiti joj otvorenog uma, otvorenog srca i širokih vidika. Jer razumjeti umjetnost ne znači postati umjetnikom, ali znači razumjeti umjetnika, što i jeste forma umjetnosti. Takva umjetnost je prepuna otkrića, koju određuju slobode, pobune, ljepote i istine. Poklanja nam nove pokretačke snage koje čine da stvaralaštvo sačuva svoju slobodu. Za kulturni opstanak neophodni su nam pojedinci koji su voljni uložiti vrijeme, duh i naravno srce u ono što ostaje kao nepromjenjiva društvena vrijednost. Kvalitet se uvijek izdvaja iz mase prosjeka, po nekoj crti koja ne mora nužno da sugerira ekscentričnost, već samo trajnost. I u poređenju sa mediokritetom odnosi apsolutno zasluženu, ali danas nažalost tihu pobjedu, kojom svima nama, koji tu borbu pomno pratimo, daje nadu i ohrabrenje da nastavimo. Biti jedan od onih koji oživljavaju novu stvarnost na sceni, na koji sat, gotovo hipnotizirajući nas, pruža nam priliku da povirimo u svjetove koji žive na papiru i daskama koje život znače i toliko su privlačniji od našeg. Iz nekog nedokučivog razloga, možda upravo zbog njih, zbog ljudi koji znaju kako nas zavesti da poželimo da se zavjesa nikada ne spusti.

Aldin: Potraga za prijateljstvom i iskrenošću je nešto najbitnije. Sve što je najljepše, uvijek nam je tu, ispred nas. Na nama je samo da to prepoznamo.

  


Kada činite prave stvari profesijom kojom se bavite postaje jednako važno sa tim upoznati i druge. I kao i uvijek, što ovdje u našoj sredini zapravo nije ništa novo, nekima će se dopasti, nekima će se dopasti manje, nekima ne, postoje i oni čiji je zadatak tražiti mane. Činjenica da stvaraju neke ljepše trenutke, na ovoj adresi doprinosi zadovoljstu pisanih redova prijateljstva.

  

Kod kuće jeste najljepše, tamo gdje je pronađemo. Kuće, koja može i pozorište da bude.

09.06.2017.

Kreativno Ćoše - satkano od ideja u poklone iznenađenja

Uspomene koje čuvaju sve one lijepe trenutke

Razgovarala: Aldijana Selimbegović


Mali znaci pažnje doprinose izrazu ljubavi, poštovanja, prijateljstva, zahvalnosti. Izrazu naše originalnosti. Jedinstvenom i kreativnom. Skrojenom i od mašte, jer kreativni ljudi znaju da maštanje nije gubljenje vremena, naprotiv. Kreativnost je uvijek u potrazi za novim iskustvima satkanim od ideja koje se pretvaraju u najljepše poklone iznenađenja. Svaka kutija, džepni album, poštansko sanduče sa porukom, čestitka je ručno rađena s ljubavlju. Ljubavlju koja ujedinjuje stvaralačku i kreativnu snagu do jedinstvenosti svake nove radosti koju nam šalje Kreativno Ćoše, Aide Hubijar.

Biti kreativan znači?

- Biti kreativan znači biti oirginalan, inspirisan nečim, stvoriti/kreirati nešto novo ili na osnovu jedne sasvim obične sitnice izgraditi nešto veće, bolje. Čovjek može biti kreativan sa papirom, ručkom, drvetom, dovoljna je samo ideja, vizija. Šta god da čovjek radi, ostavlja svoj pečat. Ono nešto po čemu je prepoznatljiv. Svi smo mi zapravo kreativni, neko manje, neko više. Neko je uspio naći ono nešto, što mu daje ideju, neko je još traži. Postoje i oni koji je ni ne žele pronaći, jer to nije ono u čemu uživaju. Ja sam pronašla ono nešto, ali i dalje tražim više.

  

Ideja za Kreativno ćoše javlja se?
- Oduvijek sam voljela nešto praviti, slikati ... Veliki uticaj na razvoj moje kreativnosti imali su i moji profesori. Za poziv koji sam profesionalno birala, poziv odgajatelja, kreativnost je od ogromne važnosti, ključna.
Uvijek sam voljela, uživala i cijenila ručni rad. Kada sam nekome nešto poklanjala, trudila sam se da to bude ili pomenuti ručni rad ili bih sama napravila nešto. Također, moja dugogodišnja veza doprinijela je ovoj ideji, jer se smanjio broj originalnih poklona koje bih odabrala da poklonim, te sam počela istraživati i tražiti nove ideje. Nešto novo, sve dok nisam pronašla ideju za kutiju iznenađenja. Tada ih ovdje niko nije radio, te sam odlučila pokušati sama. Rad na prvoj kutiji je trajao deset dana. Nisam odustajala i na kraju sam uspjela. I stvorila svoje Kreativno Ćoše. Drago mi je da su ljudi prepoznali moj trud, da cijene to što radim.

  

Ono po čemu je Kreativno Ćoše specifično?

- Svaki poklon iz radionice Kreativnog Ćošeta je rađen za samo jednu osobu i može se pokloniti samo toj osobi, nikome više. Svako napisano slovo, fotografija, detalj, je sa posvetom toj osobi i upravo zbog toga je poseban. Zbog toga se trebamo više okrenuti kreativnim radovima, personaliziranim poklonima, jer su to stvari koje će se uvijek čuvati. To su uspomene koje će nas podsjećati koliko nas neko voli. Poklon je jedinstven i unikatan. Kutija će biti posebnija ukoliko dobijemo više informacija o osobi kojoj se poklanja.

Koliko mašta doprinosi pri stvaraju kreativne ideje?

- Mašta je neizostavna. Da nema mašte, svi pokloni bi bili isti, uniformisani. Ovako, svaki ima to nešto posebno, po čemu se ističe i što ga čini specifičnim. Maštom kombinujemo nove ideje sa starim, dolazimo do novih ideja, novih stvaranja i još boljih, u ovom slučaju, poklona.

  
  

Poklon koji je unikatan i jedinstven osobi koja nam znači donosi?

- Poklon koji je unikatan i jedinstven osobi koja nam znači donosi sreću, osmijeh, ljubav, suze radosnice kojih često bude prema povratnim informacijama. Važno je da maštom kreativnosti usrećujemo ljude koje volimo, bilo poklonima, malim, ali iskrenim ili našim gestama, stvaramo uspomene. Naše Kreativno Ćoše će se i dalje truditi da odgovori na sve zadatke iznenađenja, nudit će nešto novo, tako da u našoj ponudi imamo i drvene kocke sa deset fotografija. Onih koje su vama posebne i koje će onome kome to poklonite, također biti takve, posebne. Poklon iznenađenja, koji je rađen i građen ljubavlju, unikatan, poklon koji je nastao spojem udruženih snaga kreativnosti, zasigurno donosi osmijeh na lice osobi kojoj se poklanja, a svi znamo, koliko je taj osmijeh važan.

06.06.2017.

... jer smo se igrali!

Male sitnice uvijek mnogo znače

Pripremila: Aldijana Selimbegović

" ... a ta Biserna Zvijezda ima najčudesniji sjaj koji se može zamisliti i očarava svojom ljepotom. Onome ko je vidi ispuni jednu veliku želju, a čitav mu se život, i prošli i budući, ozari srećom neopisivom, eto, tolika je njezina moć, tolika je njezina ljepota."

Ljepota svakog našeg susreta ne može se u potpunosti dočarati riječima. Svaki utorak imao je nešto posebno, nešto naše, nešto što smo stvarali svakim pročitanim redom. Plovili smo kroz svijet avantura, novih likova, koji su doprinosili buđenju naše mašte. Mašte koja je stvarala našu kutiju iznenađenja koju smo obložili najljepšim ukrasnim papirom. Ona koja će nam biti uvijek tu, jedna od najljepših uspomena, jer smo je zajedno popunili. Jer smo se igrali.

  

Igrajući se, brinuli smo se o našim junacima od kojih smo vrijedno učili i upijali. Važno je vjerovati i biti tvorac svoje sreće, a sreću dijeliti pruženom rukom prijateljstva. Male sitnice uvijek mnogo znače. Mi smo ih imali mnogo. Značajnih i šarenolikih.

  

Najljepših, poput iskrenih osmijeha koji su krasili naš kutak.

Riječ Jasmine Klico Hasanagić:

- U našem čarobnom kutku, kako ga mi volimo zvati, pročitali smo mnogo priča. Imali susrete sa junacima, doživljavali nove avanture, stekli i trajna prijateljstva. Iz sedmice u sedmicu radovali smo se svakom novom druženju, uz knjigu. Naučili smo mnogo toga. Naučili smo nešto mnogo važno, vrednovati prijateljstva, pažljivo gradeći svaki odnos kao pisac svoje djelo. Te vrijednosti, naravno, prenosit ćemo i dalje, nakon ljetne pauze. Do tada, naša poruka koju šaljemo jeste da i dalje nastavite druženje uz knjigu, sa vašim najdražim likovima. I mali i veliki, jer zajedno učimo i stvaramo. Provedite najljepše trenutke u zagrljaju najmilijih. Takvi trenuci pamte se za cijeli život. Ostavljaju trag. Djeca to znaju prepoznati. Djeca prepoznaju iskrenost.

  

Mi vjerujemo u važnost malih priča, jer kada se čitaju, one postaju velike. Velike, jer su dotakle naše srce. Sačuvale hrabro jednu stazu, kojom od septembra nastavljamo koračati.

01.06.2017.

Primjeri dobre prakse moraju stalno biti dostupni javnosti

Interakcija sa ljudima donosi napredak

Razgovarala: Aldijana Selimbegović

Budi ono što trebaš biti. Čovjek. To je osnovna i najvažnija vodilja na putu koji svakodnevno prelazimo. Pozitivnih primjera imamo. Trebamo ih izdvojiti. Vjerovati u sebe i svoje znanje. Težnja da uradimo nešto pozitivno za društvo u kojem se nalazimo, sklapajući nova prijateljstva. Prijateljstva koja nose smisao duboko u nama, za želju, viziju i san. Uspjeh se ne dešava tek tako, ostvaruje se, te ukoliko smo normalni, a trebali bismo biti, jedan takav, kada se desi, sa zadovoljstvom trebamo dijeliti. Ljudi se poštuju riječima, riječi poštovanja doprinose onom što nastojimo sačuvati, a zove se ljudskost. U Nišu je završio osnovno i srednje obrazovanje, te se upisuje na Filozofski fakultet, također u Nišu – Studijska grupa za fizičku kulturu. Svoju univerzitetsku karijeru započinje kao asistent pripravnik na Fakultetu fizičke kulture u Nišu, na predmetu Plivanje. U zvanje docenta izabran je 2007. godine, a u zvanje vandrednog profesora, na predmetima Plivanje i Vaterpolo na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja u Nišu izabran je 2012. godine. Polja naučno - stručnog istraživanja mu je selekcija u plivačkim sportovima, a posljednjih godina se posebno angažuje u istraživanju adaptivnog plivanja. U saradnji sa nekim jedinicama lokalne samouprave Niša, rukovodilac je više projektnih akcija obučavanja plivanja djece sa invaliditetom. Član je uredništva više međunarodnih časopisa u zemlji i inostranstvu. U svijetu vaterpola je bio angažovan i kao igrač i kao trener. Od oktobra prošle godine redovni je profesor za grupu predmeta koja obrađuje problematiku adaptivnog fizičkog vežbanja i sporta osoba sa invaliditetom. Potpredsjednik je Plivačkog akademskog kluba za osobe sa invaliditetom "Delfin" iz Niša i ono najvažnije, ono što je pomenuto u redovima iznad, čovjek – Marko Aleksandrović.

Iskustva koja se djele zajedništvom, te nadopunjuju znanjem, kroz
Vaš rad donose?
- Niko ne poseduje svo znanje, to jednostavno nije moguće. Zato je saradnja između ljudu neophodna. Kao bivši vaterpolista nisam imao predznanja o adaptivnom plivanju. Međutim, data mi je šansa da u više navrata budem na postdoktorskim usavršavanjima na Fakultetu za kineziologiju i rehabilitacione nauke Katoličkog univerziteta u Luvenu, Belgija. Mentor mi je bio prof. dr. Danijel Dejli, svetski broj jedan u produkciji naučnih radova iz oblasti adaptivnog plivanja. Sve što znam iz adaptivnog plivanja dugujem njemu. Ono što sam naučio tamo, prilagodio sam u svojoj sredini. I uspelo je. Sličnu priču ima i Amel Kapo, osnivač PK "Spid" iz Sarajeva. Na međunarodnom kampu u Istanbulu je sarađivao sa vrhunskim trenerima i plivačima iz plivanja osoba sa invaliditetom. Kasnije je to prilagodio svojoj sredini. Zaključak je da jedino kroz interakciju sa ljudima može se napredovati. "Konzerviranjem" i nesaradnjom gube svi.

  

Moramo iskoristiti riječ nažalost, iako bi se to trebalo podrazumijevati kao i mnogo toga, ali sredina zahtjeva i dalje takve odgovore, traži takva pitanja, važnost prisutnosti adaptivnog plivanja?
- Adaptivno fizičko vežbanje pretpostavlja vežbanje pripadnika tzv. stigmatizujućih društvenih grupa (osoba sa invaliditetom, osoba sa hroničnim bolestima, stare osobe, trudnice, porodilje, bebe, odojčad, izbeglice...).
Adaptivno plivanje pretpostavlja isto to, fizičko vežbanje pripadnika tih grupa samo u vodi. U odnosu na to sa kim se radi u vodi, adaptacija je u instrukciji, tehnici, opremi, rekvizitima, obimu i intenzitetu ... Bavljenje plivanjem, pravo na fizičko vežbanje, pravo na bavljenje sportom, jedno je od osnovnih ljudskih prava. Plivanje mora da bude dostupno svakom članu društva, svako mora da dobije šansu da nauči da pliva.

  

Ciljevi koje sebi postavimo, nastojeći mijenjati poglede na bolje, možemo reći da su ostvareni kada?

- Ako govorimo o adaptivnom plivanju, moramo da postavimo realne ciljeve. Najteže u adaptivnom fizičkom vežbanju, pa i u adaptivnom plivanju je organizacija. Samo za jedan trening morate da izorganizujete mnogo
stvari: trenere, instruktore, personalne asistente, termin na plivalištu/bazenu, transport, transfer od stana do vozila, transfer od vozila do svlačionice, transfer od svlačionice do bazena ... Iskustvom u tome se dolazi do znanja u organizaciji, mislim da je za jako kratko vreme PK "Spid" iz Sarajeva to ostvario na čemu im čestitam. Taj klub je zacrtao jedan realan cilj – da približi plivanje osobama sa invaliditetom. I – uspeli su!

Uz mnogo dobre volje, jačanjem sportskog duha, stvaranja osjećaja pripadnosti i odgovornim pojedincima koliko se u svijetu sporta može postići, a i šire?

- Pripadnost nekom klubu i nekom gradu se stiče u dužem vremenskom periodu. Jača se na putovanjima, na kampovima i pripremama, posebno na takmičenjima. To je korak ispred onog redovnog treninga, one ustaljene "monotonije" (kuća - trening trening - kuća). Dodatnu vrednost daju odgovorni pojedinci i kompanije koje ovakve aktivnosti permanentno pomažu. Dugoročno dobijaju sve strane – korisnici adaptivnog plivanja svoju aktivnost, a odgovorne kompanije bivaju prepoznate u društvu kao subjekti koji neguju prave vrednosti.

  

Podrška uvijek mnogo znači, Vašu posebno ističe Amel Kapo, osnivač prvog i jedinog plivačkog kluba u BiH za osobe sa invaliditetom, Spid, možete li nam prokomentirati Amelov rad i ono što je do sada ostvareno?
- Kolegu Amela Kapu sam upoznao u Istanbulu, na jednom prestižnom međunarodnom plivačkom kampu za osobe sa invaliditetom koji je održan u novembru 2015. godine. Glavni organizator kampa je bio Istanbulski sportski klub (IBBSK), a podršku su davali Grad Istanbul, Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Nišu i Asocijacija adaptivnog plivanja Srbije. Kao direktor kampa, drugu godinu za redom, želeo sam povećati broj zemalja učesnica (deset zemalja učesnica je bilo 2014. godine). Na savet mog bivšeg profesora, a sada predsednika Olimpijskog komiteta BIH, prof. dr. Izeta Rađe, kontaktirao sam generalnog sekretara Paraolimpijskog komiteta BIH, Mr. Osmana Handžića. G. Handžić, inače magistar sportskih nauka, jako profesionalan i poslovan čovek, predložio je da ispred BiH na kampu bude Amel Kapo.
Na kampu se Amel jako dobro snašao. Sport osoba sa invaliditetom mu nije bio stran, jer je angažovan kao generalni sekretar i igrač u Klubu sedeće odbojke "Spid" iz Sarajeva. Svoje zadatke od strane kolegijuma kampa je odrađivao kvalitetno i u potpunosti, lako je stupao u kontakt sa trenerima i plivačima iz cele Evrope koji su bili na kampu. Uzeo je najbolje od svih sa kojima je sarađivao. Odlično govori engleski, inteligentan je, kreativan, proaktivan i vredan čovek
Smatram da je on napravio čudo u odnosu na ono što je bio i što je imao i znao pre dolaska na kamp. Po završetku kampa nije sedeo skrštenih ruku, već je registrovao klub – PK "Spid" iz Sarajeva. Sakupio je decu i mlade sa invaliditetom, animirao volontere i krenuo raditi težak posao, kakav je uvek svaki posao kada se radi po prvi put i na početku. Uprkos svim problemima, poteškoćama, preprekama, možda i povremenim nerazumevanjima, ostvario je uspeh. Data je šansa osobama sa invaliditetom da se bave plivanjem. Za kratko vreme otišlo se i korak dalje – krenulo se u takmičenja. Na jednom prestižnom međunarodnom takmičenju u Splitu je, recimo plivačica u klasi S10, osvojila medalju, što je na tom takmičenju zbog načina kalkulacije rezultata jako, jako teško. Za Ismaila Zulfića zna ceo svet. Mogu da kažem da je pre godinu i po dana, Amel Kapo mogao da kaže da mu je referenca u CV-ju boravak na pomenutom kampu. Sada je situacija obrnuta. Zbog svega što je urađeno u poslednjih osamnaest meseci, Amel Kapo je naša referenca, time se ponosimo. Praktično, od rastanka u Istanbulu, Amel i ja smo u kontaktu, kao što smo svi mi bivši učesnici kampa ostali u komunikaciji. Ne prođe razgovor, a da mi Amel ne zameri što još nisam posetio Sarajevo, što ću ubrzo i uraditi sa velikim zadovoljstvom. Amel u međuvremenu od mene dobija samo verbalnu podršku, ali smo se dogovorili da radimo i neka naučna istraživanja. Upisao je, kaže na moj nagovor, doktorske studije na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj Univerziteta u Sarajevu. Smatram da ima veliki akademski potencijal, pa želim da ga podržim. Od čoveka koji je bio učesnik kampa, postao je čovek koji može da podučava i drži seminare, jer ima znanje, iskustvo i rezultate za to. Da se razumemo, ovo nije kompliment za njega, već moja percepcija njega kao stručnjaka. Amel se dokazao svojim delima i rezultatima.

  
  

Poklanjati pažnju, imati pristup jednak prema svima, stvarati, koliko tada dobiva na značaju medalja ljudskosti u svijetu inkluzije?

- Mnogo je kontradiktornosti u reči inkluzija. Ne mali deo javnosti smatra da je to samo kooptiranje deteta sa invaliditetom u obrazovni sistem redovnih škola. Inkluzija predstavlja podsticaj svakom pojedincu u društvu da, pre svega preko obrazovanja, može da bude
stimulisan da se iz njega izvuče maksimum. Taj pojedinac ne mora nužno da bude sa invaliditetom. Po toj analogiji, svaki pojedinac u društvu mora da ima šansu da nauči da pliva. Možda je to nemoguće, ali treba težiti ka tome. Zato primeri dobre prakse moraju stalno biti dostupni javnosti, kao što je primer PK "Spid" iz Sarajeva.

31.05.2017.

Mali nauk o životinjama - nauk iskrene zaigranosti

Sve što je najljepše, uvijek nam je tu, ispred nas, na nama je samo da to prepoznamo

Pripremila: Aldijana Selimbegović


Svaka nova predstava ima svoj jezik, specifična značenja, vrijednost koju umjetnost nosi sa sobom. Umjetnost kao spoznaja, slobodnom igrom ljudskih stvaralačkih snaga, jer svaka generacija stvara svoja djela. Sabire i reproducira iskustva. Pokazuje i potvrđuje istraživajući dubinama koje na površinu izvlače ono najbolje. Strasnom predanošću koja se širi poput lavine čarobnih sila, koje ukoliko prepoznamo, osvjetljavaju budućnost, kroz svijet kulture, kretivnosti i hrabrosti. Spojem rada malih i velikih. Do potpune čarolije.
"Mali nauk o životinjama" je muzičko – scenska i jezička radionica koja se odvijala na Maloj sceni Pozorišta mladih od februara. Akteri radionice, koja na kraju rezultira predstavom, su profesionalni glumci i djeca, od kojih su neki polaznici škole njemačkog jezika pri Goethe Institutu, koji je podržao ovaj projekat. Tokom radionice, glumci ("veliki" i "mali") su se poigravali s motivima, sižeima i likovima iz Janoschevih djela, stvorivši jedinstveno i originalno scensko djelo koje "diše" punim plućima, razigrano, rasplesano, raspjevano. Maštati i stvarati, jer ne zna drugačije, radom koji pojednostavljuje pravila voditeljica radionice, koautorica i rediteljica Maja Zećo stvorila je, najjednostavnije rečeno, istinsku čaroliju u kojoj su podjednako uživali i mali, ali i oni veliki.

    

Sve dok imamo njih, koji čuvaju istinu, koji čuvaju umjetnost i njenu čaroliju, nesebično nam je poklanjaju, dozvoljavaju nam da budemo dio tog svijeta, svijeta zaigranosti, postoji i izvor nadahnuća. Taj isti izvor sa scene slali su nam: Naida Ćatić, Amina Smajlović, Isa Nino Ćorović, Fatih Er, Laylah Luna Šabanac, Anita Memović Kajasa i Aldin Tucić (asistent redateljice).

  

Znanje i igra. Građenje znanja kroz igru, a ukoliko je potrebno i razgrađivanje, jer upravo u tome leži privlačnost Janoschevog djela, koji igrom pobuđuje želju za učenjem i znanjem, pripovjeda o svijetu koji je krojen po mjeri djece i u kojem odrasli mogu nešto da nauče, a ne samo da podučavaju. Nema tipičnog odnosa dobra i zla niti serviranih moralnih pouka, život naprosto teče i dešavaju se zanimljive stvari, reflektirajući se na dječiju psihu bez straha, patnje i stresa. Krećemo u potragu za najvećom srećom na svijetu, blagom prijateljstva, koje donosi ovaj mali, od posebnog značaja nauk iskrene zaigranosti.

Riječ Aldina Tucića:
- Potraga za prijateljstvom i iskrenošću je nešto najbitnije. Smatram da smo sa naukom uspjeli ljudima reći i ispričati da ne treba sreću tražiti daleko od svog doma, niti prijatelje, jer sve što je najljepše, uvijek nam je tu, ispred nas. Na nama je samo da to prepoznamo. Teatar bi svima trebao da bude nešto veoma važno, nešto što čini naše živote, pruža nam mogućnost da učimo na greškama koje ljudi prave u stvarnom životu. Glumci vam prikažu te situacije. Mnogo bi se više obogatili i spoznali kada bi nam teatar postao obaveza, a ne usputna stanica. Naravno, bitno je zadržati djelić zaigranosti u svakome od nas. To je ono što raspiruje maštu u svakom pogledu života. Jer čovjek bez mašte, iako je živ, mrtav je čovjek iznutra.

  

Mašta, zaigranost, teatar, glumci ... su nam potrebni. Igra i radost. Divljenje. Prijateljstvo. Potreban nam je taj svijet. Svijet koji čine i Mali Medo, Mali Tigar, Krtica, Cvrčak, Muha, Žaba, Krava koja ide (isuviše) ulijevo. Potreban nam je Reditelj.

  

Jer ... kako god ... teatar nam pruža nadu da nećemo skrenuti s pravog puta.

30.05.2017.

Autentičnost karakterističnog zvuka - Sunday Stories

Taktovi novih pjesama urezat će vam se u muzičku memoriju i pratiti vas u ritmu ubrzane urbane svakodnevnice

Komentar iz našeg ugla: Meliha Hadžimehmedagić
                        Aldijana Selimbegović


Sunday Stories, jedini autorski punk-jazz band sa ovih prostora, objavili su svoj istoimeni album prvijenac pod pokroviteljstvom Muzičke produkcije BHRT-a. Upečatljivo iskustvo promocije albuma, održane 20. maja u klubu Monument, potvrdilo je ono u što smo već bili duboko uvjereni - Nina Babić, Saša Ćirić, Mustafa Kurtalić, Valentin Šeremet i Zlatan Begić imena su koja svojom aktivnošću oplemenjuju bosanskohercegovačku muzičku scenu. Berin Tuzlić uradio je spot za singl "My Man is a Dick", koji zajedno sa pjesmama "Woman on the ground" i "Sehara" čini ljubavnu trilogiju. Na albumu se nalaze i dvije od ranije poznate i omiljene pjesme, "Bajka" i "About a boy".

  

Album kao cjelina odiše iskrenom energijom, dok svaka pojedinačna pjesma potcrtava nepoljuljanu autentičnost karakterističnog zvuka Sunday Stories. Svaka odsvirana priča nosi poruku da zrelost ne mora biti stara i da nepredvidljivost karakteru daje na kvaliteti. Taktovi novih pjesama Sunday Stories urezat će vam se u muzičku memoriju i pratiti vas u ritmu ubrzane urbane svakodnevnice. Mi smo se već uhvatile kako prelazeći pješački pjevušimo "My Man is a Dick", a ne sumnjamo da ćete i vi.

 

28.05.2017.

Ništa nije izgubljeno ako se potrudimo, ali je sve izgubljeno ako stojimo u mestu i čekamo

"Ako imaš ljubav, ne trebaš ništa više, ako je nemaš, sve drugo što imaš nije bitno"

Piše: Milena Marinković

Ljubav je nešto najlepše što se može dogoditi čoveku, što može da oseti, spozna i doživi u svom životu. Ljubav, baš onakva kakva treba da bude - prava, istinska i čista, nikad nije samo reč, ona je mnogo više od toga. Kao što znamo postoje više vrsta ljubavi i svaka je na svoj način posebna i čarobna. Čovek je srećan kada je voljen od strane porodice, prijatelja, bliskih osoba. Nije ljubav samo uzimanje, ljubav je i davanje. Sa tim predivnim i čudesnim osećanjem je povezana sreća svakog od nas, isto tako i sreća svakog ko je pored nas. Često čujemo dobro poznatu rečenicu: 'Reči su reči, dela su dela', te se ponekad zapitam šta smo to uradili u poselednje vreme, a da smo nama dragim osobama stavili do znanja koliko nam znače, da bez njih ne bi smo uspeli, opstali niti postali ono što danas jesmo. Život je isuviše kratak za ispitivanje i analiziranje prošlosti, kopanje po albumima starih slika. Zašto bi samo prizivali sećanja i uspomene kad ih već ovog časa možemo stvarati, a već sutradan ih se sećati sa osmehom. Nikad ne trebamo misliti da su neka prijateljstva niti drage osobe davno prošlo vreme, deo nekih srećnih vremena, jednog sunčanog dana i vedrog neba. Malim trudom i znakom pažnje možemo vratiti nama drage osobe u sadašnjost, u prelep sunčan dan i sa njima graditi i lepu budućnost. Ništa nije izgubljeno ako se potrudimo, ali je sve izgubljeno ako stojimo u mestu i čekamo ... Život prolazi pored nas a da toga nismo ni svesni. Uspomene treba graditi i stvarati, negovati znacima pažnje, razumevanja, poštovanja i iskrenih zagrljaja. Prava sreća je kad shvatiš da na svetu nisi sam, da ima neko kome je stalo do tebe, da ima neko do koga ti je stalo. Za početak dovoljna je mala sitnica kako bi se neka stara prijateljstva obnovila, nova stekla, negovala i proširivala.

"Svet je počeo ići k' vragu onog trenutka kada smo dragim ljudima rekli da nemamo vremena ..."

  

Drage osobe možemo lako razočarati, povrediti ili rastužiti, a da toga nismo ni svesni, jer živimo u veremenu kada se sve događa u sekundi, kada je tempo života i obaveza postao toliko brz da često zaboravljamo i na sebe i svoje potrebe, a kamoli na nama drage ljude. Ipak, u svoj toj zbrci, svom haosu koji nas okružuje trebamo napraviti pauzu, povući malo ručnu i dati sebi oduška, opustiti se i provoditi kvalitetno vreme sa nama dragim osobama. Iz iskustva znam da jedna obična poruka, dobra namera i širok osmeh može svakom od nas da popravi dan. Jer zašto ne bi bili u nečijem kišnom danu zrak sunca ako to možemo?! Ne dozvolimo da nam obaveze i posao budu izgovor kojim zanemarujemo one do kojih nam je stalo. Svaki dan se može obaviti neki kraći telefonski razgovor, poslati poruka i time dati do znanja nekom da mislimo na njega i da nam je stalo do tuđe sreće jer je ona sastavni deo i našeg života. Za obično 'kako si' potrebno je izdvojiti deset sekundi, a vredi deset puta više. Sva prijateljstva i veze sa dragim ljudima trebamo negovati kao i omiljeni cvet u bašti koji ne može bez naše pažnje, jer uvene, slično je i sa ljudima. Samo što ljudi ohlade. Pogotovo ako su oni, tu za vas. Poštovanje je neophodno, nešto što treba da bude uzajamno. Uvek trebamo izdvojiti vremena za neku kafu, nekoliko divnih šoljica razgovora, smeha i opuštanja, jer na taj način ćemo i sami biti srećniji i zadovoljniji, nego da se zatvorimo u svoje ljušture i ne dozvoljavamo nikom da dopre do nas, našeg srca, misli, osećanja i duše. Budimo malo režiseri, a ne statisti našeg života, te divne šarenolike pozornice na kojoj trenutno igramo najvažniju životnu ulogu. Ne dopustimo da nas gazi vreme, pregazimo ga mi. Neka na svakom ćošku ima otisak naših stopla, a u vazduhu neka se oseća pomešan miris naših parfema, sreće i ispunjenosti. Ostavljajmo tragove i ponosimo se njima. Život je jedan i treba ga živeti slobodno, bez opterećenja, punim plućima i deliti ga sa voljenim osobama nesebično i iskreno jer... "Vreme je da prestanemo čekati iznenadne darove života, sami treba da stvaramo život."

           

Gubimo, a ne shvatamo. A verujte, skoro nam je 5 do 12, ukoliko već i nije, samo što mnogi neće ili ne žele da vide. Krajnje je vreme da naučimo ceniti ono što imamo. Krajnje!

24.05.2017.

KNJIGA MOJIH ŽIVOTA - govori o svima nama

Zajedno kroz predstavu Knjiga mojih života ispitujemo gdje prestaje privatni život, a počinje politika i gdje politika prestaje da nam zadaje identitete, a privatni život počinje da nas definiše

Pripremila: Aldijana Selimbegović

"U Sarajevu si imao svoju vlastitu infrastrukturu, svoju kafanu, svog bricu, svog mesara, ulice gdje su te ljudi prepoznavali, prostor koji te je identicifirao, to su bile bitne tačke tvog života ..."

Svijet kulture uvijek donosi nešto novo. Iskustvo. Motivira nas, jer pratimo rad onih koji stvaraju voljom, znanjem. Pokreću u nama unutarnje snage, jer imaju hrabrosti ispričati ono što nam je bitno. Važno je da učimo, o sebi, o drugima, kroz djela koja su dio nas. Naših života.
26. maja na sceni Kamernog teatra 55 u Sarajevu bit će premijerno odigrana predstava Knjiga mojih života, Aleksandra Hemona, u režiji Sabrine Begović Ćorić. Tri reprizna izvođenja zakazana su za 27., 28. i 29. maj 2017. godine.

              

Zbirka autobiografskih eseja i toka misli Aleksandra Hemona, prekookeanskog sarajlije iz grada Chicaga, govori o nevinosti odrastanja na ulicama Sarajeva i sazrijevanju i suočavanju sa svim hororima svakodnevnog života u Chicagu, u Americi – zemlji snova. Hemon na neposredan način, gotovo rašomonski, govori o ratu, kroz priče svojih prijatelja, roditelja i poznanika, ali i putem svojih ličnih opservacija i opaski, sa strane, dotiče se srži mnogih stvari koje oni koji su i bili akteri i 'izvođači ratnih radova', možda i nisu bili svjesni. Ovo je priča prije svega o jednom izgubljenom ljudskom biću, o umjetniku uhvaćenom u raskoraku između 'neba i zemlje', između ovdje i tamo, koji pokušava iznaći put u labirintu tuđe zemlje i tuđeg neba, i pomiriti nelogičke i anticivilizacijske okolnosti u koje je historija još jednom, naglavačke, upala i za sobom povukla mnoge.
Nespremne. Neprilagođene. Nevoljne.

Riječ Sabrine Begović Ćorić:

- Knjiga mojih života u teatarskom obliku donosi izvrsne glumce i glumice Kamernog teatra 55. Boris Ler igra lik pisca, Aleksandra Saše Hemona, koji se pišući knjigu svojih života sjeća događaja i ljudi koji su na različite načine obilježili važne periode njegovog života. Ostale likove igraju Maja Izetbegović, Mirna Jogunčić, Merima Ovčina, Amar Selimović i Sabit Sejdinović. U autorskom timu predstave još su Osman Arslanagić,
scenograf zadužen da izgradi prostor sjećanja, Adisa Vatreš Selimović, kostimografkinja koja ovaj put ima zadatak da ujedini prošlost i sadašnjost, Nejra Latić Hulusić kroz video i muziku oblikuje dokumentarni dio sjećanja. Thomas Steyaert nam pomaže da materijalizujemo kako se kreću sjećanja, kako ona koja se pojavljuju tek kao sjene, tako i ona jasna, puna detalja. Kamerni teatar ima novu politiku i u duhu toga pruža se prilika mladima, pa ću naglasiti da je svoju priliku dobila Džejna Avdić, autorica dramatizacije, koja je svoj posao uradila na izvrstan način. Zajedno kroz predstavu Knjiga mojih života ispitujemo gdje prestaje privatni život, a počinje politika i gdje politika prestaje da nam zadaje identitete, a privatni život počinje da nas definiše. U današnjem momentu, u svijetu turbulentnih političkih dešavanja, neodgovorno je bježati od propitivanja šta nas to veže i šta nas to čini sličnim, a šta drugačijim, te koliko nas spajaju sličnosti i koliko nas spajaju drugačijosti. Važno je sjećati se u nadi da će historija prestati da ponavlja sama sebe. Rastući broj nacionalista, neofašista i nacista diljem svijeta ne miriše na dobro. Tu se nađem u poziciji da pomislim na rat, jer ako se nakon dva svjetska rata i pored mnogobrojnih antifašista na prostoru koji sada zovemo ex-yu ipak desio rat ... šta da očekujemo u društvu u kome je nacionalizam standard?
Želimo da se srodimo s vremenom koje je iza nas i s onim ispred nas, da analiziramo naš prošli i sadašnji momenat.

  

Predstava Knjiga mojih života nas lagano i neosjetno vodi iz situacije u situaciju, kao kroz poglavlja knjige, i kroz jednu veoma ličnu historiju uči nas mnogo o svima nama, dajući nam gorku pilulu neraskidivo izmiješane prošlosti i sadašnjosti obloženu britkim humorom, toplom ljudskošću i tipičnim sarajevskim pogledom na život i prilike oko nas. Knjiga mojih života, iako autobiografska, govori o svima nama, nama koji smo bili tu i koji nismo, priča nam priče u koje smo svi, htjeli mi to ili ne, podjednako utkani i unešeni.

"Tvoj doživljaj tebe, tvoj najdublji identitet, određivala je tvoja pozicija u ljudskoj mreži čiji je fizički odraz bila arhitektura grada. Geografija duše."


Noviji postovi | Stariji postovi


Ko smo mi?
Na ovim stranicama smo svi jedno.
Sa stavom koji niko ne pakuje, ne forsira. Smatramo da nije potrebno objašnjavati kako nastaju pakovanja i od strane koga. Ne takmičimo se, to bi bilo kao da se takmičimo same sa sobom i svojim mislima. Izbacile smo ideju o konkurenciji iz svog uma, a ubacile smo stvaralački um. Fokusirale se na svoje snove, svoje vizije, na svoj rad.
Ne odustajemo, borimo se i pored onih koji su imali i još uvijek imaju nadu da ćemo se ugasiti. Ovo je svijet na naš način.

Glavni i odgovorni urednici:

- Aldijana Selimbegović


- Lejla Berilo


- Melisa Tabaković


- Meliha Hadžimehmedagić


- Milena Marinković


Sugestije i kritike možete slati na:
kolumnist.blogger.ba@gmail.com

Naši najbolji prijatelji!
Plivački klub SPID je prvi i jedini plivački klub za osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Cilj kluba je rehabilitacija, resocijalizacija i inkluzija osoba sa invaliditetom kroz plivanje i vodene sportove.
Intenzitet snage i volje, iskrene želje može proizvesti priču koja našoj zemlji daje novi tračak nade da nismo isključivo omotani u sivilo. Postoje i one prirodne boje kojima se svi iskreno divimo zbog dubine njihove stabilnosti, jer simboliziraju povjerenje, odanost, samopouzdanje, inteligenciju i istinu. Mogu proizvesti priču zahvaljujući hrabrim ljudima čija su srca ispunjenja ljubavlju prema onom što rade. Ljubav jeste najjača snaga. Neizostavna je u svakoj oblasti. Neizostavna je i u svijetu sporta, a sport ima svoju ulogu, svoje značenje. Onakvu kakvu mi poznajemo, uz izgradnju timskog jedinstva pružajući i primjenjujući sve navedeno uspješno pretapaju u stvarnost omogućavajući da svako dijete bude dio sportskog kolektiva – Amel Kapo, Đeneta Boja, Ilda Bučan i Admir Malićbegović

pkspid.ba

Naša preporuka!
altteatar.com


bookvar.co


fbl.ba


sartr.ba


sumens.com

Naš Glas
Latif Moćević - Ženi


Sunday Stories - Bajka


Ammara Mistrić - U srce


Maya Sar - Nespretno


Sonja Bakić & Tony Cetinski - Tražim te


Maja Milinković - U meni sve zna da volim te


Dalal - Gdje sam ja?


Laka - Mačko


Divanhana - Emina


Oxiduality feat. Mika K - Together Again


Vukašin Brajić & Alogia - Od svega umoran


Nina Petković - Talas i brod


Letu Štuke - Mjesto za dvoje

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
277963

Powered by Blogger.ba