Hit predstava "Ja, mahaluša"
Razgovarala: Aldijana Selimbegović
Duže od godinu dana se igramo, smijemo i mahalamo zajedno uz predstavu koja je rađena prema djelu Indire Kučuk-Sorguč "Ja, mahaluša", čiju režiju i dramatizaciju potpisuje Mirela Trepanić. Predstava koja je dokazala mnogo toga, koja daje sliku pozorišta koje zabavlja, istražuje, drži publiku kao prikovanu, stvara posebnu atmosferu, izaziva emocije, i daje nam pozitivnu energiju. Energiju koju nam uspješno prenose glavni akteri scene - Nela Đenisijević i Nenad Tešić, maksimalno ispoljavajući svoje sposobnosti i talenat, a iza kojih je bogat repertoar iskustva u svakom smislu te riječi. Pored Nele i Nenada na sceni je i Ansambl Cabaret.
Svaka Indirina priča je posebna na svoj način, postoji li neka koja je tebi posebno privukla pažnju da si upravo u tom trenutku poželjela sve te priče prenijeti na scenu?
Nela: To je bio jedan generalni pripovjedački ton. Poput boje glasa specifičnog tona, koji sam prepoznala. A provlači se kroz sve priče, to neko skriveno i nenametljivo žensko prvo lice koje pripovjeda sve i jednu priču. Ne mogu da kažem da sam se ukačila na jednu određenu fabulu, ili na jednu određenu duhovitu sliku, već zaista na jedan nenametljivi lični pečat, ton, koji ima to neko na prvi pogled skriveno, ali žensko prvo lice koje pripovjeda.
Da se vratimo na sami početak kada je krenula sva ova priča oko Mahaluše, kada si postao dio nje, sve ovo što se izdešavalo, da li je nadmašilo tvoja očekivanja? Kakva su sjećanja na prve probe?
Nenad: Meni je tada, u tom trenutku ostalo samo da vjerujem u ovu ekipu, da je pratim. Iskreno, nisam imao neka predubjeđenja, nisam znao previše o dramskoj umjetnosti, ni kako ni šta, kako stvari funkcioniraju, kako bi sve to moglo da se događa ... Ali imao sam jedno fantastično iskustvo i u svakom slučaju smatram da smo napravili odličan posao, nakon svih predstava, smatram da je rezultat isto tako odličan, i može se reći da je premašilo moja očekivanja. A uvijek kada se sjetim tih prvih proba, to je onako vrlo simpatično, baš iz tog razloga što sam najmanje bio upućen, i bukvalno sam bio kao pao s Marsa. Međutim, odlično smo se snašli, vrlo brzo smo se upoznali, sprijateljili, tako da je kroz to i iz toga proizašlo sve ostalo.
Gotovo svi komentari su pozitivni, ali kako to kod nas i biva uvijek ima i onih negativnih. Da li postoji mogućnost da ti negativni dolaze od onih koji još uvijek nisu pogledali predstavu, koji se boje prepoznati u nekoj od priča, suočiti se sa istinom?
Nela: Smatram da je već u ovom momentu tolika brojčana nadmoć onih koji su nas pogledali i izašli zadovoljni, da je broj tih koji još uvijek nisu a drže se negativnog stava, njihov broj je zanemarljiv. Pogotovo nakon toliko igranja, broja onih koji prenose taj pozitivni utisak, broj onih koji se vračaju drugi, treći, sedmi, čak i jedanaesti put ... Ima i onih koji još nisu stigli pogledati pa će doći. A taj drugi zanemarljivi mali broj sa negativnim stavom se zaista gotovo i ne čuje, nakon prelijepe i uspješne sezone koja je iza nas.
Kako se radi o jednoj takvoj temi, koja je i škakljiva, nekako drugačija, neko je doživi na jedan, neko na drugi način, je li bilo straha, treme pred samu premijeru kako će biti prihvaćena i kako će sve proći?
Nenad: Naravno, bilo je. Imajući i u vidu moj izlet iz jedne profesije u drugu, bez nekih specijalnih putokaza bilo je straha da li će zadovoljiti publiku koja je publika Kamernog teatra, koja gleda dramske predstave i koja vidi jednog glumca amatera na sceni. Tako da je samim tim, moj teret bio zaista velik, ali vjerovao sam u to svoje. Imao sam dovoljno povjerenja u svoju partnericu na sceni. Smatrao sam da sve moje greške, uz Nelu koja je profesionalac u tom poslu ne mogu nešto specijalno da budu uočljive, i da je ona ta koja može sve to da sredi i uredi, da to izgleda upravo onako kako treba.
Tvoja uloga je lik koji je anđeo čuvar mahale, upozorava, opominje ... odakle Neli toliko energije?
Nela: Ja stvarno znam doći na ovu predstavu i jako umorna. Umorna od nekih drugih angažmana, nekad budem i bolesna, nekad naprosto mi ne bude dobar dan, ali onog momenta kada počne predstava, jednostavno svaki moj umor i svaka moja nevolja završava. Tako da svu energiju koju ja imam na predstavi, ja je tamo i dobijam. Sam kontakt sa publikom i njihova reakcija i predstava sama po sebi, je izvor energije za koju oni mene nagrađuju. Tako da je to jedan krug uzimanja i davanja. Neprekidan, a koji sam sebe hrani, snaži i ojača.
Kada je već pomenut taj izlet iz jedne profesije u drugu, ta svestranost, dirigovanje, muzički teatar, gluma ... koliko se isplati biti umjetnik na našim prostorima?
Nenad: Samim tim što sam svestran govori koliko se isplati baviti jednim od ovih segmenata. Dirigovanje je moja profesija, naše društvo nema toliku potražnju za dirigentima, tako da je to jedan sasvim drugi svijet. U našoj sredini svi ovi segmenti nisu na odgovarajućem nivou, dakle nema neke potražnje, samim tim i ponuda je smanjena. Čovjek mora da radi i ove i one stvari, sve ono gdje može da se pronađe. Da da neki svoj pečat, svoj lični pečat. A koliko će to biti kvalitetno ili ne, ako je ličnost autentična imaće i neku svoju vrijednost.
Koliko direktna komunikacija sa publikom može doprinijeti uspjehu? Scenu i salu djeli jedna linija, vidljiva ili ne, postoji. Ne dešava se često da glumci dolaze u prostor publike, da pređu tu liniju.
Nela: Da, to je bio veliki rizik. Moglo je biti i drugačije. Moglo se desiti da ljudi jednostavno negoduju, da im se ne sviđa, da im ne ležim, da ih iritiram, da nisu zadovoljni time. Sve se to moglo desiti, ali na svu sreću nije. Momenti otvorene komunikacije između mene i publike, su zapravo momenti kojima se ljudi toliko raduju, toliko govore o tome nakon predstave, čekaju me da porazgovaramo o tome kako je bilo učestvovati zajedno u predstavi ... Zaista jedan veliki rizik, ne dešava se često tim intenzitetom, ovo je ipak Bosna i Hercegovina, i ljudi kad plate kartu i sjednu u publiku žele na neki način ostati u mraku, žele biti ostavljeni na miru da pogledaju predstavu, ali sve se opet kao i sve vezano za ovu predstavu izdešavalo nekako najbolje što je moguće pa i taj kontakt sa publikom je dao najbolji mogući rezultat.
Da nisi na sceni, da si dio publike, kakav bi bio tvoj komentar na predstavu?
Nenad: Na to pitanje ne mogu da odgovorim. Ja se vodim jednom sugestijom jednog starog kolege koji je rekao da smo mi ljudi koji mogu biti na sceni. Ja ljude i dijelim na one koji su na sceni, koji su tu, i na one koji su ispred scene. Jednostavno ti osjećaji su potpuno autentični. Osoba koja je rođena da bude na sceni, teško da može da se pronađe u publici. Ne znam ... ja sam u publici nekao uvijek bio indiferentan. A na sceni sam nekako onako bio svoj na svom. Šta god da je u pitanju.
Mahaluša nastavlja svoju borbu. Borbu da prenosi i pozitivnu energiju, i da šalje poruke, ali daje svoj doprinos i u nečem mnogo većem. Naredna predstava koja će se odigrati u Kamernom teatru, 21. maja je humanitarnog karaktera za Fondaciju Sanela Redžepagić, a novac će biti upotrijebljen u svrhu direktne pomoći ženama oboljelim od ove teške bolesti. Tvoji razlozi da daš svoj maksimum baš u ovoj predstavi?
Nela: Ja prije svega, imam lične razloge da dam svoj maskimum na toj predstavi. Sanela je bila moja kolegica sa kojom sam radila dvije prestave "Samoubice" na Otvorenoj sceni Obala i "Srebreničanke" na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Prošle smo ta dva projketa zajedno, radno i družeći se, tako da me veže uspomena na nekog s kim sam djelila scenu. Ne morate privatno ispijati kafe, i scena je jedna vrsta poznanstva koja ostaje za čitav život. Jedno iskustvo. Osim toga, što će imati lični motiv, smatram da uvijek i iznova treba skretati pažnju na populaciju žena oboljelih od karcinoma dojke. To je bolest koja ne nužno, koja ne mora završiti fatalno ukoliko bude dovoljno sreće, snage, podrške i sredsrava, zajedničkog truda. Da se uvijek bude taj jedan korak više.
Udruženje za afirmaciju kulturnih vrijednosti FILTER i Kamerni teatar 55 pokretači su ove humane akcije kojom kao umjetnici žele očuvati sjećanje na svoju kolegicu Sanelu Redžepagić koja je prije nekoliko godina preminula od raka dojke, a kao građani žele biti dio onih društveno aktivnih snaga koji rade na senzibiliziranju javnosti i podizanju svijesti o ovom oboljenju. Glumci, cjelokupni ansambl i tehnika odrekli su se honorara za ovu izvedbu, kako bi dali svoj doprinos u podsjećanju javnosti na populaciju oboljelih od ove bolesti.
