_


21.09.2017.

Sjaj koji nas spaja posebnom energijom, emocijama koje čuvaju bogatu tradiciju

Strast koja tinja da bi živjela ljubav, onoga što vrijedi doživjeti

Pripremila: Aldijana Selimbegović

Kreativno kulturni duh uspješno se čuva zahvaljući impulsima posebnih emocija umjetnosti, onih koje doprinose da svako mjesto koje dotaknu ima svoj sjaj. Sjaj koji nas spaja jednom posebnom energijom, zvucima gitare i magičnog glasa koji nas vodi u mnoge krajeve, nekome bliske, nekome možda i daleke, budeći stare i stvarajući nove trenutke od značaja. Snažne, ritmičke, izražajne, strastvene. Iskrenom jednostavnošću emocije koja čuva bogatu tradiciju. Čuva ljubav. Čuva događaje koji nas spajaju. Jedinstvene, poput najljepših poklona. Fuzije flamenka sa sevdahom, koji dolazi od onih najboljih.

  

Jeronimo Maya, vrhunski flamenko gitarista iz Madrida koji potiče iz porodice sa tradicijom sviranja flamenka dugom oko 100 godina, stigao je u Sarajevo gdje će narednih sedmica boraviti i raditi na projektu fuzije flamenka sa sevdahom i balkanskom muzikom. Ovaj umjetnik praunuk je čuvenog Ramona Montoye, gitariste koji važi za začetnika virtuozne flamenko gitare. Njegov otac Felipe Maya, gitarski pedagog i izvođač i djed Ricardo Losada el Yunque, poznati flamenko pjevač, naučili su ga da diše, živi i poštuje flamenko učinivši ga sastavnim dijelom njegove umjetničke persone. Gitaru je počeo svirati sa četiri godine. Kada je imao sedam, održao je prvi koncert u Madridu, a već sa jedanaest godina je postao virtuoz na gitari i dijelio scenu sa doajenima flamenko muzike, Paco de Luciom, pjevačem Enrique Morenteom, te "ocem flamenko gitare" maestrom Sabicasom. Smatra se jednim od najboljih gitarista Španije. Čuvši zvuke sevdalinke, s kojima se prvi put susreo u Granadi slušajući izvedbe Merite Bavčić, bosanske pjevačice koja je tamo provela izvjesno vrijeme, Jeronimo se oduševio ljepotom bosanskohercegovačke pjesme i pozvao je da gostuje na njegovim koncertima širom Andaluzije. Merita, članica sarajevske flamenko grupe "Los Jaleos" koja je sarađivala sa bosanskohercegovačkim flamenko gitaristom Mirzom Redžepagićem, spojila je ovu dvojicu gitarskih virtuoza nakon čega se izrodila ideja o zajedničkom projektu.
Radi se o ideji umjetnika, da kroz koncertne aktivnosti predstave dvije kulture i muzičke tradicije spajanjem tradicionalne muzike naroda BiH sa španskim flamenkom. Izvođenjem muzičkih tema bh. pjesme u spoju sa zvucima flamenka nesumnjivo bi rezultiralo jednim novim zvukom. Na taj način se, kreativnom i savremenom inovativnom reinterpretacijom tradicionalne pjesme, pomjeraju granice ovog žanra. Iako fuzija tradicionalne muzike naroda BiH sa drugim muzičkim žanrovima (poput jazza, rocka, funka, klasične muzike itd.) nije nova stvar, ova kombinacija bi nesumnjivo bila zapažena kod domaće publike, ostavila traga i poslužila kao inspiracija za istraživanjem i razvijanjem novih umjetničkih formi budućim umjetnicima naše zemlje.
Osim koncerata umjetnici će, tokom Jeronimovog boravka u BiH, snimati zajednički album i organizovati gitarski masterclass za sve zainteresirane gitariste države i regiona u suradnji sa Institutom za muziku, teatar i multimediju IMTM.
Za više informacija: https://www.facebook.com/events/1619898518049808/?acontext=%7B%22ref%22%3A%2222%22%2C%22feed_story_type%22%3A%2222%22%2C%22action_history%22%3A%22null%22%7D&pnref=story

Koncerti će biti organizovani u sljedećim gradovima:
29.09. - Kamerna sala Doma kulture, Konjic
02.10. - Banski dvor, Banja Luka
04.10. - Dom Oružanih snaga BiH, Sarajevo
07.10. - Kulturni centar Novi Pazar

Ulaz na sve koncerte je besplatan. Koncerte u Sarajevu i Banjoj Luci podržala je Ambasada Španije u BiH.

Ne smijemo zaboravljati da su emocije vrijednost. Nadopunjuju nas. Povezuju. Donose nadu, sreću, nekada i tugu. Ali i dalje u njima vidimo čaroliju i ljepotu, strast koja tinja da bi živjela ljubav. Umjetnost. Spoj kultura koji itekako vrijedi doživjeti. Na vama je da birate mjesto i vrijeme.

21.09.2017.

Moja priča, moj najljepši cvijet - IRIS

Prvi korak prema promjeni je svjesnost, drugi je prihvatanje. Prilikama koje pružamo jačamo ljudskost, jer je važno da se ne izgubi. Predrasude moramo rušiti. Moramo rušiti temelje nepravednog ponašanja prema onima koji to nisu zaslužili. Vid spoznaje treba da bude iskustvo i pružena ruka.

Naš gost: Dijana Anamarija Brozek, majka


Ne bih ja sada da govorim o zakonu, kojeg zapravo ni nema. Ali, ima ovdje, očito, pametnih koji znaju bolje i od zakonovog zakona. Neću koristiti ni književne izraze da se izjasnim, jer možda mi se i to zamjeri. Odakle meni pravo da ja budem pismena? Zapravo ni sama nisam bila sigurna kako da počnem, ali početi moram. Ne želim da šutim o stvarima koje bole, o stvarima sa kojima sa svakodnevno suočavamo, mi majke, roditelji, borci, za svoju djecu. I kao takve, borbene/i, nemamo pravo ličiti na insana/e. Trebale/i bismo biti jadne/i. Prljave/i. Onako za primjer. Za sadaku. A sadaka je upravo ta koja nam ne treba. Moje ime je Dijana Anamarija Brozek. Ime koje zbunjuje. Postavlja pitanje, ko sam ja i šta sam ja to? Volim odgovoriti da sam čovjek. Neko bi možda i to koristio, ime, iz nekoga izviru i entiteti, ovisno kako vjetar puše, ali iz mene ne. Jesam i nastojim biti čovjek. Pored toga sam i majka. Samohrana majka šestogodišnje djevojčice Iris. Iris je dijete/osoba sa invaliditetom. Anomalie multiplices.

  

Iris, moj cvijet, je mnogo veći borac i od mene. Mnogo veći borac od mnogih. I kao takva, jedna mala lavica, niti ona, niti bilo koje drugo dijete, sa invaliditetom ili poteškoćama u razvoju, ne zaslužuje da je/ih "dobrodušnici", "veliki humanisti" ovog društva spominju. Jer ih spominju na način koji nije prikladan. Na način koji nije dostojan jednog djeteta.
Da, poštovani i uvaženi "dobrodušnici" ovog društva, svi vi koji stižete voditi više tuđe nego vlastite živote, u Bosni i Hercegovini postoje djeca koja i pored životnih nedaća, za svojim malim vratom imaju dodatno i ljude, koji im onako od "srca" poklanjaju nadimke Džennetska ili rajska djeca, jer su to djeca, kojoj je ova država servirala sve na izvolite. Sve im je besplatno. Zapravo i jeste. Svaka uvreda, granica podjele. Niko za to ne snosi odgovornost. Ne vlada se terminologijom, te ih tako, upravo na taj način, takvim spominjanjem odvajate od ostalih. Zamislite, gospodo "dobrodušnici" i "humanisti" na baterije, kažem na baterije, jer se izasipam na sve one, koji će ti "od srca" učiniti nešto, a onda stalno to lijepiti kao etiketu. Etiketu na kojoj piše: JA SAM TEBI ... Nemoj! I nisi! Ne činite, ne na taj način!!! Gnusan je. Za bilo što. Pogotovo kada je riječ o djeci.

  

Zamislite, ta djeca, imaju pravo na život! Možete li to zamisliti??? Kažete imamo primanja, znate li kolika? Mislite li da je to dovoljno? Kažete sve je besplatno? Gdje? Očito ne živimo u istoj zemlji. A i uslovi preživljavanja nam nisu isti. Toliko je pojedincima dosadno, da se provjerava urednost roditelja? Mislite da ta djeca, za to malo što imaju, nazovimo to pravom u ovoj zemlji, mogu sama srediti papirologiju? Dobiti lijekove? Mogu se sama izboriti sa svim problemima, sa svim onim što im je društvo nametnulo?! Znate li kakav je osjećaj kada dođete u park i kada trpite poglede sažaljenja? Znate li kakav je osjećaj kada se niko ne želi igrati sa djecom, koja su za druge – drugačija? Znate li kako je buditi se svakog jutra sa mislima kako dalje? Da li ja, kao majka, da li ostali roditelji, djece sa invaliditetom ili poteškoćama u razvoju, trebamo biti neuredni, da zadovoljimo standarde, da bi neko rekao, vidi kako je/su jadna/i, hajmo pomoći! NEMOJTE MOLIM VAS! Trebam li govoriti kako je društvo također "naklonjeno" djeci sa poteškoćama u razvoju? Čast za izuzetke. Uvijek ih ima, Ali, za mnoge mi smo još uvijek društvo idealno za kamenog doba! Zamislite usuđujemo se štediti i otići na planinu! Na more! Zamislite, a živimo u kamenom dobu, okruženi stijenama.
Znam, ima svega, ali ne možete, nemate pravo, sve stavljati u isti koš. Nemate pravo, jer ne znate. Nemojte pomagati nama, pomozite sebi. Mi ćemo se i dalje boriti za sebe. Ja ću i dalje biti uredna. I dalje ću se boriti za svoju Iris, da uživa u svemu što voli. Da uči da voli. Da se druži, ima prijatelje. Bez predrasuda.

  

Mnoga prava, jesu nam uskraćena, ali vjerujem da ćemo se za njih izboriti. Treba li pojedincima da odvojimo od svojih primanja? Imamo tako mnogo. Samo se takvi i na takav način nemojte o nama brinuti. Pričate nam o inkluziji? Znate to je ono kada su sva djeca u istom timu, u jednom dresu gdje kuca jedno srce, srce za timsku igru, pobjedu, a možda i poraz. Na mjestu gdje smo svi jednaki. Čistog srca i širokog osmijeha.

  

  

  

U moru stijena, teških i sivih, istrajat ćemo. Ipak, postoje i ona srca koja nisu olovna, koja ti pruže ruku prijateljstva. I nikada ne kažu, ja sam.

08.09.2017.

ITAKE - potrebna je samo jedna ideja, bogata vitaminima života koji se lako apsorbuju putem teatra

Kada kreneš na put za Itaku zaželi da dug to bude put, pothvata pun, opasnosti i saznanja ...

Piše: Aldijana Selimbegović


Iako, kažu, ne treba piti kafu kasno, jer se ne može spavati, dok pišem ove redove, meni bi prijala, ali ... nemamo vode.
Ali, ukoliiko nešto zaista želiš, ti ćeš se pokrenuti, za to ti je potrebna samo jedna ideja. Jedna dobra ideja. Da stvoriš. Da napraviš. Potrebna je ideja koja neće biti izvozana kroz "prazne promjene" koje nam nagovještavaju, ideja koja neće biti otpad u procesu prerade da bi nastali slobodni radikali koji mogu izazvati velika oštećenja, užegla i nezdrava. Potrebna nam je ideja koja neće biti margarin. Zapravo, neophodan nam je puter, kao izvor energije, bogat vitaminima života koji se lako apsorbuju putem teatra. Za očuvanje otvorenog uma i zdravih misli.
Otvoren um i zdrave misli nose sa sobom dozu zvanu perspektiva, jer otvoren um nema granice, vidi i stvara jasno. Iznoseći svoje, a ne tuđe stavove. Vidi. Vidi važnost umjetnosti, sa svim njenim temeljnim simbolima, te naj taj način, možda ne u velikom broju, ali u odgovarajućim količinama doprinosi da mi, ostali, koji ne pripadamo masama ustaljenih stereotipova, djelimo zajedničko ponašanje i način razmišljanja, bez straha da se suprotstavimo problemu. Ma koliko on nametnuto imao "svoj dijamantni sjaj", važno je progovoriti da bi se brusio. Prostrane doline strmnih strana između brijegova ili planina, koji su zatvoreni sa svih strana, mogu stvoriti problem. "Sarajevo ima dvije kotline, ona u glavi je zajebana." Ta nas vodi u propast. Za nas koji, ne želimo skočiti direktno u provaliju propasti, umjetnost je istina, traženje i pronalaženje smisla. Ona ne reprodukuje vidljivo, ona čini da vidimo. Zajedno sa vrijednostima, itekako prisutnim.

  

"Itake", predstava Benjamina Bajramovića, premijerno je izvedena 5. septembra u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu.
U cilju stvaranja novih vrijednosti na kulturnoj sceni Sarajeva i države mladi umjetnici odlučili su krenuti nezavisnim putem. Predstava Itake njihov je prvi projekt u koji su ušli bez unaprijed osiguranih finansijskih sredstava, ali s mnogo entuzijazma i hrabrosti. Pozorišni projekt Itake tematizira vrlo malo dotaknut fenomen atmosfere nezadovoljstva mlađe generacije u Bosni i Hercegovini, koji često rezultira odlaskom iz države u potrazi za boljim životom negdje drugdje.
Ova
predstava bavi se upravo procjepom između želje za kvalitetnim životom i nesposobnosti za objektivno sagledavanje vlastite situacije. Produkcijski, predstava je izabrala nezavisan put, ne iz bunta ili kritike, već iz potrebe.
U predstavi igraju: Adnan Goro, Ena Kurtalić, Kemal Rizvanović, Zoran Dragićević i Miki Trifunov. Izvršni producent i producentica su Zulfikar Filandra i Irena Orazović, dramaturgiju je radio Dario Bevanda, a za vizuelni identitet pobrinula se Selma Dokara.

Da, mnogo entuzijazma i hrabrosti. Mnogo rečenog, što donosi nova pitanja, na koja smo, ako ne drugima, dužni odgovoriti zbog sebe i sebi. Da konačno progovorimo. Da djelujemo, da se služimo sopstvenim razumom, da ostvarimo svoje snove, tajnom slobode koja počiva u hrabrosti. Da bismo imali smjelosti uraditi nešto prije drugih. Onim što jesmo i što sa sobom nosimo. Nisu potrebni skupi kostimi, da bi nas nešto dotaklo. Jednostavnost govori mnogo. Nije neophodno da širimo lažni sjaj, drugi to ionako već odavno čine. Razlika je u tome ko kome i čemu poklanja aplauz.
Ukoliko se osvrnemo okolo, uočit ćemo izvan okvira surove strane našeg svijeta, nešto što se zove vrijednost. Mi smo se osvrnuli. Jednostavnost iskrenosti, truda i rada, dotakla nas je ponovo. Pristupom jedne fantastične ekipe sa idejom koju je pretvorila u stvarnost. I ne, nije sve rečeno u ovim redovima. Ali vremenom, bit će. Ovdje ili negdje tamo, za našim snovima. Dugim životom igranja i uzimanja onog najboljeg od onih najboljih. Iz svijeta kulture. Svijeta umjetnosti.

Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima shvatićeš već što Itake znače.

23.07.2017.

Ljetna pauza!

Sa željom da ostanete zdravi, jer je ovdje to privilegija, te da uživate onoliko koliko možete, uz prave vrijednosti, odjavljujemo se bez replike ljetnom pauzom.

  

Nadamo se da ćete preživjeti sapunice vrlih nam političara, jer osim njihove prepiske, u svijetu realnosti vlada neka druga slika. No, ipak mislimo pozitivno i budimo uporni. Znate da za upornost kažu da je odlična osobina za uspjeh. Ukoliko kucamo na vrata dovoljno dugo i dovoljno jako, budimo sigurni da ćemo probuditi nekoga! I dalje ljubite svoje hamajlije i vežite se! Do novog početka, ugodan let kroz vaš i naš svijet!
Srdačno, MI!

    

23.07.2017.

Fado é sorte/Fado je sreća

U muzici ne postoje granice

Pripremila: Aldijana Selimbegović

Sjajnim interpretacijama tradicionalnih fado pjesama, ovaj vrlo zahtjevan i autetntičan muzički izraz čini sve prepoznatljivijim na prostorima Bosne i Hercegovine, te će u okviru festivala Baščaršijske noći, održati solistički fado koncert u Sarajevu, 29. jula u velikoj sali BKC-a, s početkom u 21:00 sat. Strast, ljubav, duh fada kao posebne filozofije i doživljaja života, kroz raskošnu interpretaciju u kojoj do punog izražaja dolaze izvrsne glasovne sposobnosti, nesebično dijeli sa svojom publikom i pokazuje da u muzici ne postoje granice – Maja Milinković

  

Naziv za muziku je saudade, može se opisati kao čest ljudski osjećaj - kao zaljubljenost u nekoga, ko je vrlo daleko. Izrazita mješavina tuge, boli, nostalgije, sreće i ljubavi. Saudade, ma koliko god bilo negativno osjećanje, ipak je nešto u čemu se uživa.

           

Maja već nekoliko godina živi i radi kao fado umjetnica u Portugalu, gdje ju je prvobitno i odvela ljubav prema ovoj vrsti muzike. U februaru ove godine Maja je izdala svoj drugi album fado muzike pod nazivom "Fado é sorte"/"Fado je sreća", koji je promovisan u fado Muzeju u Lisabonu, a zatim je uslijedio i solistički koncert u Lisabonu, u koncertnoj sali manastira Sv. Jeronim. Na albumu se nalazi i nekoliko sevdalinki u želji da se spoje dvije kulture, jedna koja joj po rođenju pripada i druga koju je usvojila kao svoju.
Nakon četiri godine Maja će nastupiti pred sarajevskom publikom, na sceni BKC-a, sa Majom će nastupiti i umjetnici iz Portugala - Pedro Pinhal i Pedro Amendoeira, sa 25 godina karijere isključivo u oblasti fado muzike.

  

Sasvim je sigurno da nas očekuje još jedan predivan put doživljaja ljepote i emocije fada. Ljepote i emocije koje su, ponovo, preporučeno pismo koje unaprijed pridobiva srca, stvarajući sponu između onoga ko pjeva i onoga koji sluša. Tamo gdje prestaju riječi, tamo počinje muzika. Tamo počinje fado.

20.07.2017.

Zvanja koja nemaju znanja, ironično logično, ne?

Kad porastem na poziciji (magistar/doktor) da budem ...

Iz našeg ugla: Lejla Berilo
               Aldijana Selimbegović


Sve radnje i likovi su potpuna izmišljotina naroda i narodnosti smještenih na Balkanu. Svaka veza sa logikom i stvarnim događajima je potpuno nemoguća. Ispravne misli spoznajnom metodom, isparile.
Sve greške koje uočite su namjerne.

Spominjali smo kako građani drage naše, koriste internet, no međutim, uopće ne poznaju manire koji bi se na istom trebali korisiti, ili termin danas poznat kao internet kultura. Mnogo stvari u životu možeš biti jedino ako ispunjavaš neke uslove, za papanluk ti je dosta samo što si živ! Evo recimo mi, nemamo problem s tim šta o nama misli gomila beznačajnih ljudi, ali imamo problem s tim što ti mali ljudi, jednog dana stanu i vaze sa svojih pozicija zvanja, iza svojih zatucanih mozgova, iza svojih ružnih porculanskih zuba, iza svojih leptir "mašnji" kriju bljutave ideje, ti mali, nebitni, jadni ljudi postaju najednom bitni, najednom značajni.
Sarajevo je oduvijek, doduše, bio i ostao grad u kojem su živjeli ljudi, mahom emancipovani, nažalost, zlu je sudbu doživjelo, pa se sada njegovim ulicama i naseljima vuku konji, lutalice, lisice, ali sve je to dobro dok se prosječan Sarajlija bar malo razlikuje od pomenutih životinja, naravno, mislimo, intelektualno.
Raja - nekada većinski dio stanovništva u BiH, nakon ratnih dejstava je u značajnoj mjeri smanjena. Karatkeristično za ovu kategoriju stanovništva BiH (a naročito Sarajeva) je tipičan bosanski humor, službeni jezik - čaršijski, starosna granica od sedam godina pa do sklapanja bračnih ugovora (u ovom periodu, muški pripadnici ove kategorije prelaze u drugu podkategoriju - papučari, a žene se obično neobičnom brzinom pretvaraju u Zlice - naročito opasne žene, prim.aut.) ... Papci su dugo godina bili manjinsko i obespravljeno stavnovištvo, a kako bi to rekao Ivo Andrić, dođe svako malo period kad budala progovori a fukara se obogati, tako su i papci došli na svoje. Došli su na svoje i kvalitativno i kvantativno. Sad je biti papak ko' imati lewiske birvaktile, jednostavno se podrazumijeva. Danas često možete vidjeti papka na mjestu: ministra, direktora, profesora, u nekim kultnim sarajevskim kafićima, koji nisu više tako kultni. Prepoznat ćete ih po uskim ili po uskim floroscentnim majicama, vidi se da spavaju ispod bench klupe. Za njih nije rijetka pojava ni veliki, ogromni mobitel, koji stoji na stolu u kafani kako bi sve djevojke (sponzoruše) vidjele koliki mu je (mobitel) i za njih je jednostavno nezaobilazan dobri stari Marlboro, koji je bio dobar zadnji put kad je M. Jergović pisao o njemu, ali to papku nije bitno. Bitno je da trebe vide da on duvani Maršu! A ni obrnuto, situVacija nije ništa bolja.

  

Znanje jeste moć, ali svako zvanje nema znanje. Nema tih činjenica, informacija, vještina usvojenih iskustvom ili obrazovanjem, teorija i praksa jednostavno "idu" sa diplomom. Danas je mnogi imaju, a stekli su je na razne načine. Komunikacija, na tečnom bosanskom jeziku teče glatko, ali se onda malo zaglavi između dž i đ, pa zapne povremeno i kod č i ć. Kod negacije i glagola, naprosto oboli! A onda dolazi vrijeme da se znanje demonstrira poznavanjenm stranih jezika gdje mnogi magistri, oboljeli titulaši, rasipaju se ulazeći u spiku, koja je very nice.
 
Typical example:
Person X: Thank you for coming, how are you?
Magistar: I'm fine!
Person X: Let's begin! What can you tell me about this project? Magistar: .... .... .....

Naravno ... on/ona je fine.

   

Stojite na prelazu, promet reguliše policajac, jer se upravo sprema neka kolona da prođe. Opet neki učmali evropski političari trećeg razreda, analni otvori na koje ovdje vrli pojedinci gledaju kao u malog Budu. Policajac je zapravo policajka. "Udara" po zviždaljci, a i krupno grlo, malo zviždaljka, malo vrišti. Onako lijepo da se zbunite. A ... kulturno i časti. Stojite, gledate, slušate. Iz bočnog izlaza na glavnu cestu, izlazi jedan vozač, koji valjda duže vremena čeka, da bi ovi šupci, ups ... pardon, njihove ekselencije prođu, ali "utjera" ga ona nazad u auto k'o u tor i počasti ga, onako ... tipično iritirajuće balkanski. U međuvremenu, analni otvori prođoše, ona se skloni, saobraćaj se nastavlja. Jedna sasvim, normalna pojava za naše prostore. Prelazeći cestu dolazite do zaključka da nisu sve ni plavuše sexy. To je taj organ zakona kojem treba objasniti da se ne ponaša kao spolni.
I to su svi ti, nismo više sigurne ni kako da ih nazovemo, ... naše škrtice, gospodari prstenova, prinčevi plave krvi, to su uvažena braća i sestre ... zbog kojih mi iz dana u dan živimo sve bolje i bolje! Ne da živimo, jer ovi što pucaju zvanjem, što uzdignuto nose svoje titule, a i ovi koji nisu na pozicijama, ali pate od kompleksa gdje sam ovo došao, priušte nam razne evente. Tako se svečano otvaraju prakinzi, trotoari, semafori ... još da počnemo hodati na rukama. Svečano, naravno. 
I ljubite i grlite svoje hamajlije, zbog ovih što imaju harizmu koja osvaja srca, zbog ovih što zdravstvo dovode u red, zbog ovih što se slikaju sa svom truleži, zbog ovih što su na birou čekali osamnaest mjeseci, a onda, jer nisu bili podobni, dobili posao. Popravljaju nam radnu statistiku, jer zbog takvih pakujemo kofere i bježimo. Parapsihološke aktivnosti također su, prisutne. Vežite se. A masa koja je navikla da bleji, neka to i dalje čini, što jače to bolje, jer ako prestane da bleji, gdje će se i kome uvlačiti?

  

Trebamo li postaviti pitanje, kako je čovjek dohakao Darvinu?

18.07.2017.

U svetu poremećenih vrednosti, luksuz lažnih osmeha u našoj blizini je nešto što nam je najmanje potrebno

Ko želi ljudske parazite u svojoj blizini?

Piše: Milena Marinković


Što više upoznajem ljude to više volim i cenim životinje - koliko samo istine u ovih nekoliko reči i jednoj rečenici. Biti svoj, samostalan, imati svoju reč, karakter i obraz je odlika jakih i sposobnih ljudi. Ljudi koje volimo, kojima se divimo na neki način, pre svega ljudi koji su nas odgajali i žrtvovali mnogo toga za nas i našu sreću. To su ljudi koji su vredni pomena, ljubavi i poštovanja. Međutim, nismo baš uvek okruženi sa tako divnim ljudima, koji imaju još divnije osobine. Realnost je malo drugačija. Često naše okruženje znaju da čine ljudi koji su sušta suprotnost svega toga. U početku su fini, leporečivi, pa ih je teško na vreme oceniti i distancirati od sebe, a kada shvatimo sa kakvim "prijateljima" imamo posla često bude kasno i već budemo dovoljno iskorišteni. Reč je o ljudima parazitima. To može da bude bilo koji prolaznik, prijatelj ili čak i emotivni partner, samo je važno na vreme otkriti ko je ko i koliko vredi. Ovakva vrsta osoba, radno i na bilo koji drugi način - sposobna, na veoma manipulativan način može da nam se neprimetno uvuče pod kožu i isisa svaku kap krvi dok se ne osvestimo. To su ljudi krvopije, bez trunke savesti, beskrupolozna i sebična bića kojima je najvažnije u životu da ugode sebi i svojim potrebama, a do drugih im nije stalo.

         

Obično žive na tuđi račun, glumeći uvek žrtve, jer zašto bi nešto radili kad im ili bogati roditelji ili drugi ljudi (igranjem na kartu žrtve) ili nešto treće može obezbediti gotovo sve. Ta "navika" života na tuđi račun rezultira da ne odustaju tako lako. Takvi ljudi ne samo da nas znaju iskoristiti finansijski nego koriste i uništavaju sve što vide, dotaknu i čuju. Često znaju da se igraju našim emocijama, da nas smaraju svojim problemima, crpe svu našu pozitivnu energiju kojom pune svoje baterije, koriste nas za sređivanje i rešavanje svojih problema, neretko i uvlače u iste. I naravno, tu su dok smo im zanimljivi, kao neka igračka sa vašara koja privlači strance, tu su dok im bezrezervno pomažemo, tešimo ih, trošimo na njih i vreme i trud, dok im treba rame za plakanje ili utočište od svega. A posle, ne osvrćući se na naše emocije, kao ni na to da li smo ih zavoleli, da li smo se vezali za njih, idu za novim plenom, svežim mesom i novom žrtvom koju oberučke hvataju u svoju mrežu uz isti osmeh, glas i pogled.

  

Ko želi takve ljude u svojoj blizini?! Na vreme dobro pogledajmo ko su nam prijatelji, koliko nas poštuju i cene i da li uzvračaju pruženu ruku na isti način. Kada shvatimo da neki nisu deo sve te iskrenosti koja se krije iza ružičastih naočara onda je vreme da im kažemo "zbogom". Vreme je da i oni, ukoliko to žele, shvate da trebaju živeti kao samostalna bića.
U svetu poremećenih vrednosti, luksuz lažnih osmeha u našoj blizini je nešto što nam je najmanje potrebno.
Bye, bye ... ponekad zna da donese vrlo srećne trenutke ...

          

17.07.2017.

Javorwood - prirodna ljepota umjetnosti

Trud i želja da pravimo korake stepenik iznad

Pripremila: Aldijana Selimbegović

Umjetnost ima ono nešto što nas ispunjava osjećajem ugodnosti. Ljepotom. Svakom novom pojavom donosi novo iskustvo koje doprinosi novim idejama. Idejama kreativnosti. Idejma slobode, zraka kojeg udišemo punim plućima, onog čistog i neophodnog, čineći svijet koji vidimo, čujemo, čitamo, osjetimo i doživljavamo proizvodom kreativnih misli koje sadrže originalnost i primjerenost.

  

Riječ Ivane Vojinović:

- Umjetnički festival Javorwood na Bjelašnici u Javorovom Dolu se ove godine održava po treći put. Po prvi put ove godine festival će trajati tri dana, od 4. do 6. augusta. Festival daje priliku mladima da prezentuju i razmijene svoje talente, znanja i vještine. Predstavlja odličnu motivaciju i mogućnost za mlade kreativce kao mjesto gdje se njihove ideje, djela, radovi, projekti i vještine žele čuti i vidjeti. Priroda i umjestnost stvaraju upotpunjenu cjelinu jednog festivala atraktivnog za ljude svih uzrasti. Mjesto održavanja festivala u prirodno oblikovanoj vrtači je samo po sebi reljefni fenomen i predstavlja pravu ekološku galeriju kao i prvorazrednu kulturnu atrakciju u prirodnom okruženju. Javorov Do je udaljen 2,5 km od Olimpijskog ski centra Bjelašnica. Ogranizacijom dešavanja izvan urbane zone i postavljanjem lokacije na planinu, u prirodni ambijent, pomjeraju se društveni okviri i proširuju se vidici našeg društva. Trud i želja da pravimo korake stepenik iznad.

Naša preporuka i ove godine jeste da posjetite dom kreiranja umjetnosti u prirodnom ambijentu. Od slikarstva, preko kiparstva, pozorišta, pantomime, lutkarstva, do muzike, bendova i DJeva, radionica za djecu i odrasle, stvaranja umjetnosti u trenutku, izložbi, instalacija, predstava, performansa, koncerata i partija. Trodnevni festival muzičko-performativnog karaktera, koji ima za cilj spajanje svih grana umjetnostina jednom mjestu - od primjenjene, preko scenske, do muzičke, na otvorenoj lokaciji u prirodi.

  

Svečano otvorenje festivala je u petak, 5.8., u 19 h. U subotu glavni program počinje od 16 h. Za vrijeme festivala bit će organizovan autobus, polazište je Zemaljski Muzej. U petak polazak je u 17:30 h, a u subotu u 14 h. Povratak za oba dana će biti određen na festivalu, u dogovoru sa gostima. Karte za autobus (cijena povratne karte je 3 KM) možete rezervisati na: javorwood@gmail.com.
Karte za festival se mogu uzeti isključivo na ulazu festivala, cijene karata su: petak – 7 KM, subota – 10 KM, za oba dana 15 KM. Za djecu – 5 KM. Nedjelja - ulaz slobodan.

  

Zvanični program se otkriva dvije sedmice prije festivala, no izvođače nam otkrivaju redovno na društvenim mrežama.
Da biste bili u toku sa svim potrebnim informacijama, društvene mreže koje vam donose više detalja su:

Instagram: javorwood
Fb Page: Javorwood Festival
javorwood.com


Priroda i kultura nikada ne izlaze iz mode. Svijet je ljepši ako se tako posmatra. Lijepo je kada je svaki sat ispunjen umjetnošću, radošću, novim druženjima. Imate priliku da pogledate duboko u prirodu. Da razumijete, sve one svijetle tačke.

Odgovornost je, kao i svijest, kolektivna, a kolektivna vrlo često potiskuje individualnu. Sadržaj na Jaborwoodu je poseban i unikatan.


Još jednom, uz samostalnu odluku naš glas ide za izvor kreativnosti okružen ljepotom prirode!

01.07.2017.

Flamenco - spektar boja obojen malim trenucima koji čine svakodnevnicu, svim onim segmentima života koji nas dotiču

Svaka godina više u flamencu donosi novo cvijeće

Razgovarala: Aldijana Selimbegović

Praćen snažnim ritmičkim tonom, izražajnom pjesmom, te strastvenim stilom plesa, snažne i graciozne izvedbe, teško da nekoga može ostaviti ravnodušnim. Želja, trajno usmjerenje čitave čovjekove duše, uvijek se prenosi snažno, putem umjetnosti, putem flamenca, načinom života. Dovoljno je osjetiti ga, da bi negdje u nama počeo da tinja. Izražajnost, osobnost i prirodnost tjeraju nas da istražujemo dalje. Da oživimo emocije. Emocije radosti, sreće, straha, tuge. Jednostavno emocije. One koje grade i čuvaju vrijednosti. Sve dok imamo one koji nam ih prenose, koji nas uvlače u jedan svijet, za neke možda i novi, znamo da postajemo bogatiji novim iskustvom, jer su nas osvojili iskrenom jednostavnošću – Nina Ćorić.

Dijeliti strast emocijama, flamencom znači?

- Blagoslov. Dar da ga mogu autentično interpretirati za mene zaista jeste blagoslov. Još kad to radim pred publikom, odličan je osjećaj. Flamenco doduše nije samo strast, možda je više strast svakog flamenco umjetnika važan element njegove interpretacije flamenca da ostavi dojam na publiku.

  

Koliko zapravo svaka osjećajnost koja se prenosi vrijednostima treba da nam bude od važnosti?

- Flamenco je baš po tome specifičan. Naravno, svatko svoga konja hvali, ali flamenco kao umjetnost koja kroz preko šezdeset formi daje presjek povijesti jednog naroda, zaista drži do vrijednosti i emocija koje su sastavni dio čovječanstva kroz povijest. Flamenco se počeo razvijati krajem 15. stoljeća, ali emocija koju prenosi do dan danas govori samo da smo svi mi ljudi i da smo svi dio istog "životnog ciklusa". Njegovo bogatstvo leži u napjevima koji govore o rođenju, smrti, samoći, ljubavi, slavlju, malim trenucima koji čine svakodnevicu, svim onim segmentima života koji dotiču svakog. S druge strane, s obzirom na to da se "čuvao" u obiteljskim krugovima, veliki naglasak daje obitelji, zajednici, tradiciji, povijesnom trenutku u kojem su određeni umjetnici djelovali.

Koliko ljubav i rad ujedinjeni mogu?

- Mogu puno toga. Mislim da je kombinacija ljubavi i rada stalno na vazi. Treba pronaći kompromis. Bez rada sama ljubav prema nečemu nije dovoljna. Mislim da voljeti nešto ne daje legitimitet da nešto uzmeš pod svoje i predstavljaš se javnosti kao da si u tome dobar samo zato što se time bavi šačica ljudi. Rad bi trebao s vremenom donositi rezultate, to je stvarni pokazatelj kvalitete. Ako se danas želiš baviti nečime nije dovoljno biti dobar, čak niti izvrstan. Važno je biti pametan, pronicljiv, misliti dugoročno. Onda kada zapne, ljubav je ta koja pokreće dalje, ali bez rada, talenta i pronicljivosti nema dobrih rezultata.

Prvi Festival Flamenca u Zagrebu ostavio je trag koji budi sjećanja?

- Flamenco Festival Zagreb je dijete koje će ove godine navršiti šest godina. Iskreno puno prigovaram, jer je financijski ova godina možda najteža i to me jako žalosti. Ipak, nitko me ne sili da to radim i dalje. Jednostavno, bez obzira na to što su neki ljudi izašli iz tog projekta koji su bili u njemu od začetaka, smatram da je Festival flamenca tog tipa u ovom dijelu Europe iznad svega i da je flamenco toga vrijedan. Zagreb ima festival kojim se može pohvaliti. Srećom Grad Zagreb i Veleposlanstvo Kraljevine Španjolske daju Festivalu podršku, a meni je publika najveća nagrada. Tako da, dok god bude publike bit će i festivala flamenca. Gledam na flamenco kao na opće dobro i mislim da svatko ima pravo uživati u njemu.

  

Njegovati tradiciju. te kroz nju razmjenjivati iskustva, upoznavati kulture, ostvarivati saradnje je nešto što donosi?
- Uf, donosi jackpot. Moram reći da sve te godine rada stvarno jesu urodile plodom, naravno zavisi što kome znači uspjeh. Imala sam priliku upoznati divne umjetnike, neke koje sam poput Pepe Romera imala prilike vjerojatno susresti samo jednom u životu. Ali fora je, recimo, večerati baš sa gospodinom Romerom, razgovarati o flamencu, pa onda on spomene jednu Carmen Linares, koja je za mene aposolutni genije, da mu je prijateljica, da još sve završi sa šalom da moj naglasak u pjevanju podsjeća na Sevillu ili Malagu. Naravno, nekome tko nije u tome to zvuči možda smiješno, ali meni je to bogatstvo. Takvih susreta je bilo mnogo. Svaka godina više u flamencu donosi novo cvijeće. Suradnje su također super, sve vrijeme ploviš morem i nikad ne znaš na kojem ćeš se sljedećem otoku zadržati i koliko.

Pjesma, gitara i ples, u ovom slučaju vode nas na putovanje u srce Andaluzije, putovanje koje se dijeli sa publikom, a svaka njihova uzvraćena reakcija/emocija za jednu umjetnicu predstavlja?

- Meni je reakcija publike jako važna. Kao što sam rekla, za mene je flamenco blagoslov i nikad ne znaš kome sve pjevaš. Ne znaš tko te sluša i što kome u tom trenutku znači tvoja pjesma. Pjevanje flamenca doživljavam vrlo osobno i nekako imam osjećaj da i publika, odnosno, pojedinac shvaća to vrlo osobno. Zato često zna biti i suza u publici i različitih komentara. S jedne strane, osjećam uvijek odgovornost kada izvodim flamenco, dok s druge strane, uvijek čekam onaj prvi pljesak, prvu reakciju publike pred kojom prvi put nastupam.

Kakav je svijet u očima flamenca iz Nininog ugla?

- Flamenco je kao spektar boja. Često je etiketiran kao ovakav ili onakav. Težak, tužan ili preveseo ... on je jednostavno toliko kompleksan da je u ravnoteži. Takva sam i ja postala uz njega. Gledam na svijet nekim svojim očima, primjećujem svakodnevne stvari koje me vesele ili rastužuju. Opet, s vremenom sam razlučila tko je Nina kada pjeva flamenco i tko je Nina koju ljudi vole i cijene kada ne pjeva flamenco. I ono što sam s vremenom otkrila proučavajući flamenco i njegove umjetnike jeste da i u svijetu flamenca postoji čitava lepeza osobnosti. I to je ok. Ipak svi mi koji imamo neki dar možemo bez njega ostati sutra, tako da jako cijenim ljude koji su skrušeni i koji drže svoj dar flamenca kao kap vode na dlanu.

  
                             Foto: Ranko Tintor Fiko

Pored flamenca, Španjolska oduzima dah i zbog?

- Ufff, Španjolska je za mene vjerojatno moja domovina iz prošlog života. Moj brat Nino živi u Španjolskoj od 1998. godine, tako da sam ja tu zemlju posjećivala i zavoljela mnogo prije flamenca. Flamenco sam otkrila da mogu pjevati tek 2010. godine. Španjolska je puna svega, od sjevera do juga ima tu mjesta i ljepota koje možeš obilaziti cijeli život. Mene je boravak u Španjolskoj dosta formirao kao osobu kada sam bila tinejdžerica. Neposrednost, okruženje, ljudi s kojima sam se družila, koje sam upoznala ... ne znam ... jako volim tu zemlju. Kada dođem tamo prodišem novim plućima. Kvaliteta života, ljudi, sve ... iako mi je borba bikova nešto najodvratnije što imaju, tako da nigdje i ništa nije idealno, ali jednom kada korida bude stvar prošlosti bit će to moja druga zemlja iz snova, prva je i dalje moja domovina.

Možemo li Vas uskoro očekivati i u Sarajevu?

- Trenutno sam u pripremama 6. Flamenco Festivala Zagreb, tako da ne znam kada ću do Sarajeva. U Sarajevu surađujem s vašim najboljim flamenco gitaristom, najboljim s kojim sam dosad imala prilike surađivati, Mirzom Redžepagićem. Uz njega sam kroz nastupe u BiH zavoljela i Sarajevo. Tko zna, možda vas iznenadimo opet kojim koncertom.

Živa umjetnost uvijek može?

- Može pokrenuti svijet ako hoće. Flamenco je u teškim povijesnim trenucima za Španjolsku bio medij kroz koji se progovaralo. Mislim da je tako i danas. Svaka umjetnost to može, a ako je ozbiljna to i čini. Pravi primjer za to je Federico García Lorca koji je u flamencu ostavio neizbrisiv trag, pogotovo za vrijeme Građanskog rata u Španjolskoj. On je zaslužan što je flamenco 1922. dobio prvi festival flamenca u Granadi. Kasnije je i ubijen zbog toga tko je bio, ali ljudi poput njega, pa nadalje revolucionara poput Camarón de la Isle i Paca de Lucije - koji je flamenco postavio na svjetske pozornice, gdje mu je i mjesto, su velikani flamenca od kojih se može puno toga naučiti. Oni su umjetnost koja je živa, jer takvi žive vječno.

29.06.2017.

Svi imamo svoju bajku, ako smo hrabri možda je i spoznamo, pronađemo

Samo smo svoji i slobodni

Razgovarala: Aldijana Selimbegović

Nada živi zahvaljujući slobodi i njenoj mogućnosti samostalnog, nezavisnog djelovanja koje nas uspjeva pokrenuti, zahvaljujući toj sili odlučnosti koja prenosi doze pozitivne energije, posebnim nijansama. Posebnim pričama. Pričama koje se pričaju, ali i pričama koje se pjevaju u ritmu zavodljive individualnosti i komplentnom doživljaju umjetnosti. Na taj način ostavljaju trag, vode nas koracima u novi svijet mogućnosti, djelujući svojim vrijednostima – Nina Babić (Sunday Stories).

Da bi nastala jedna priča protkana emocijama, strašću, te da ta priča bude mnogo više od nedjeljne na našim prostorima potrebno je?
- Potreban je konstantni i zajednički rad, borba u doslovnom smislu te riječi, protiv svih slučajnih okolnosti, ali i sebe samih – odupiranje liniji lakšeg otpora, konkretan plan, postavljen krajnji okvirni cilj i vizija, te posljednje, ali vjerovatno najbitnije bez čega nema govora o ostalom – međusobno uvažavanje. Naravno, ovo nije nešto što možete i pomisliti raditi bez strasti, to je suvišno i spominjati.

  

Energija, individualna, ali spojena i timski donosi?

- Donosi zvuk Sunday Stories.

  

Ličiti na sebe u onom što radiš, ne priklanjati se masi, sa snažnom željom rezultira?

- Svi veliki su se već desili, lijepi i individualni. Kopiranje velikih te ne čini posebnim nego blijedom kopijom nekoga ko je upravo uspio jer je original. Niko ne bi trebao težiti da bude nova Whitney Houston ili Tina Turner, pa šta će nam to, jer to već imamo. Duše su sve lijepe i obojene bojama na svoj način i svojim nijansama sijaju, svaka drugačije. Ne idemo mi protiv mase, svi smo mi ipak mali ljudi, samo smo svoji i slobodni, što je Muzička produkcija BHRT i uočila kada su nas potpisali. Na osnovu svog i našeg iskustva preporučujem svakako da evo baš danas prestanete biti neko drugi i skinete maske. Možda iznenadite sebe više nego druge, možda se čak i svidite samima sebi, što je preduslov za sve nove početke.
Konkretno u muzici način izvođenja je zapravo čisto davanje emocije, pored tehnike, naravno. Zar nije glupo kopirati tuđu emociju? Ne mogu se ja smijati isto kao ti, ni plakati isto kao ti, kako onda mogu pjevati isto kao ti? Zašto?

Album prvijenac tu, kao što smo već rekle, album odiše iskrenom energijom, dok svaka pojedinačna pjesma potcrtava nepoljuljanu autentičnost karakterističnog zvuka Sunday Stories. Svaka odsvirana priča nosi poruku da zrelost ne mora biti stara i da nepredvidljivost karakteru daje na kvaliteti, kakvi su vaši utisci, te povratne reakcije od strane publike?

- Prije svega hvala na pažljivoj opservaciji. U ovom momentu mogu reći da smo zadovoljni, svakako je ovo samo početak i neki kostur koji je afirmisao Sunday Stories u moru muzike i muzičara. Naša publika, koja je najbolja na svijetu, nam svakodnevno šalje porukice sa novim crticama o pjesmama. Najdraži su mi komentari tipa - "U autu ste mi na repeatu". Ja isto slušam sve novo u autu, pa mi je to nekako blisko. Moja najbolja drugarica, također kaže, da se osjeti zrelost u pjesmama, kaže da sam živjela mnogo života. Kao tekstopiscu mi je taj komentar baš bitan. Bojala sam se da će biti previše emocije na vidjelu, što je svakako nešto što ne želim, ali je iskrenost bila neophodna. Ne volim biti posmatrana kao ranjiva, ali to je svakako dio mene. Energiju ću pak pripisati momcima, aranžmani su uglavnom njihova ideja. Da budem iskrena, miješala sam se samo kada bi izmaklo mom ušnom ukusu.

  

Svirati za promjenu, koliko notoma možemo mijenjati svijet?

- Kako je John Lennon čitav životni stil napravio muzikom? Da nije bio "veći od Isusa" možda bi mir i potrajao. Playing For Change je globalni pokret koji je uveliko doprinio načinu mog i našeg razmišljanja. Sama činjenica da smo dvije godine zaredom uspjeli okupiti preko stotinu volonterskih učesnika za veće dobro je korak ka boljem sutra i potencijalno održavanje nade za nove naraštaje čiju zemlju posuđujemo i na kojoj obitavamo. Voljela bih da su mediji u službi naroda a ne obratno, u tom slučaju bi se notama itekako moglo doprinijeti i Sarajevu i BiH i svijetu. Ali i ovako, mi odustati nećemo, kroz PFC ili bilo koji drugi projekat afirmisanja mladih. Naime, Sunday Stories se upravo pridružio projektu Cluba Monumenta, u vidu partnera projekta, čiji cilj je pronaći novog autora i pokloniti mu snimanje i objavu autorske pjesme. Nikom ni iz džepa ni u džep, ali kultura se probija na velika vrata i to je u isto vrijeme značanjo, smirujuće i uzbudljivo.

  

Sjesti na oblak i sanjati ... kako osjećajima ispuniti seharu koja će čuvati najljepšu bajku?

- Ne pretrpati je, a pohraniti dovoljno sitnih momenata koji te čine nečijim i slobodnim u isti mah. Hoćeš biti povrijeđen? Da, naravno. Pa šta, zar je izbjegavanje emocija zaista lakše od hodanja praznog dlana, ili je ipak kukavički i teže za srce? Znaš kako kaže Ivan Cankar - Jer srce je pravedan sudija i ne zna za sitnice. U najmanju ruku maštati. Mašta je zdrava za sve nas i veoma potcijenjena. Potom vjerovati u bajke. Svi imamo svoju bajku, ako se potrudimo da je ostvarimo, ako smo hrabri možda je i spoznamo, pronađemo.
Pjesma Sehara kao mlađa seka pjesme Bajka ostane tu da je čuva, da je tješi kao melodija o nadi koja u sebi uvijek posjeduje breme tuge. Kao što svaki jing ima jang. Nastala je bukvalno kao krik svjetla na kraju tunela i evo zadržala se na albumu. Mnogo mi je drago što je upravo ona na našem jeziku.


Stariji postovi


Ko smo mi?
Na ovim stranicama smo svi jedno.
Sa stavom koji niko ne pakuje, ne forsira. Smatramo da nije potrebno objašnjavati kako nastaju pakovanja i od strane koga. Ne takmičimo se, to bi bilo kao da se takmičimo same sa sobom i svojim mislima. Izbacile smo ideju o konkurenciji iz svog uma, a ubacile smo stvaralački um. Fokusirale se na svoje snove, svoje vizije, na svoj rad.
Ne odustajemo, borimo se i pored onih koji su imali i još uvijek imaju nadu da ćemo se ugasiti. Ovo je svijet na naš način.

Glavni i odgovorni urednici:

- Aldijana Selimbegović


- Lejla Berilo


- Melisa Tabaković


- Meliha Hadžimehmedagić


- Milena Marinković


Sugestije i kritike možete slati na:
kolumnist.blogger.ba@gmail.com

Naši najbolji prijatelji!
Plivački klub SPID je prvi i jedini plivački klub za osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Cilj kluba je rehabilitacija, resocijalizacija i inkluzija osoba sa invaliditetom kroz plivanje i vodene sportove.
Intenzitet snage i volje, iskrene želje može proizvesti priču koja našoj zemlji daje novi tračak nade da nismo isključivo omotani u sivilo. Postoje i one prirodne boje kojima se svi iskreno divimo zbog dubine njihove stabilnosti, jer simboliziraju povjerenje, odanost, samopouzdanje, inteligenciju i istinu. Mogu proizvesti priču zahvaljujući hrabrim ljudima čija su srca ispunjenja ljubavlju prema onom što rade. Ljubav jeste najjača snaga. Neizostavna je u svakoj oblasti. Neizostavna je i u svijetu sporta, a sport ima svoju ulogu, svoje značenje. Onakvu kakvu mi poznajemo, uz izgradnju timskog jedinstva pružajući i primjenjujući sve navedeno uspješno pretapaju u stvarnost omogućavajući da svako dijete bude dio sportskog kolektiva – Amel Kapo, Đeneta Boja, Ilda Bučan i Admir Malićbegović

pkspid.ba

Naša preporuka!
altteatar.com


bookvar.co


fbl.ba


sartr.ba


sumens.com

Naš Glas
Latif Moćević - Ženi


Sunday Stories - Bajka


Ammara Mistrić - U srce


Maya Sar - Nespretno


Sonja Bakić & Tony Cetinski - Tražim te


Maja Milinković - U meni sve zna da volim te


Dalal - Gdje sam ja?


Laka - Mačko


Divanhana - Emina


Oxiduality feat. Mika K - Together Again


Vukašin Brajić & Alogia - Od svega umoran


Nina Petković - Talas i brod


Letu Štuke - Mjesto za dvoje

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
282834

Powered by Blogger.ba